Osjećati se Gradiščancem, bez obzira gdje bili rođeni, a ne imati privilegiju, da ste u životu popili kavu sa Fifijem, prošetali savskim kejom, ili odgledali neki sportski događaj sa glavnim glumcem Fifijem, isto je kao da jedete hranu bez soli, ili ste prošli kroz Pariz, a niste navratili do Ajfela.
Jednostavno, to je tako, jer dobri duh Fifija, ostao je negdje visoko na 13-ici ili Radiju Gradiške, odakle se panorama grada na Savi najbolje vidi. I tako će biti zauvijek, a u godinama pred nama njegov dobri lik sa krupnim očima prerastaće u urbanu legendu, kakva u stvari jeste.
Gotovo nevjerovatno zvuči, koliko su Gradiščanci volili Fifija. Srbi, Muslimani, Hrvati, Jugosloveni, starali su se o njemu kao o nacionalnom dobru, što u stvari i jeste bio, kada pogledamo sa zadršakom od 30 godina kasnije. I tada bolešljiv, nježan, ali sa facom koja prelazi u znak čuđenja, i onim njegovim: a e piam (da te pitam), azi bate (važi brate), bio je i ostao lijek svima koji su tražili malo osmijeha, a vremena ni tada nisu bila laka….
Njegove dosjetke u “Upitniku”, “kod Akana”, “Đoge”, “Ćorkana”, “Balkan grilu” kod Tofke i danas se prepričavaju, jer bio je neponovljiv.
A, sport je volio kao malo ko. Rukometaši Kozare, rukometašice Trikoa, košarkaši Kozare…stizao je na sve, ali fudbal i Gradski, bili su njegova druga kuća. Zar su Hondo, Čola, Raos, Viško, Glumac, Toti, Zeni, Rifat….mogli zamisliti utakmicu u Gradišci, ili negdje na strani, a da snjima nije Fifi, u trenerci Kozare, ili dresu u kojem se igra utakmica. Fudbalska pravila su bila blaža, pa je Fifi mogao sjediti i na klupi, glumeći nešto, a bio je sve….
Vučka smo upoznali na ZOI 1984. godine, a Kozara je svoju maskotu imala deset godina ranije.
I tako dobri duh Fifija lebdi negdje između crkvi (pravoslavne i katoličke), te džamije kod Bolnice, sa pogledom uperenim prema Gradskom, jer za njega je živio….
PS: Ime i prezime lika o kojem smo pisali nije izmišljeno, i dobro nam je poznato, ali Gradiška ga pamti kao Fifija, i to je sasvim dovoljno, da svi znamo o kome je riječ. Svačiji i ničiji, osebujan, neobičan, valjda su takvi dobri duhovi, a među njima je i naš Fifi….
Ja sam radio.u ,,upitniku,,i mogao bi roman napisati o Fifiju a sreo sam ga jednom posle rata,kaze zuri.na sastanak Kozare prije utakmice,kaze Borce ga zvao,divna jedna dusa
Treba spomenuti kad je čovjek na stadionu Kozare pitao Fifija da mu pomogne pri parkiranju unazad. Fifi je davao instrukcije čovjeku: “More jot, more jot, hajde more jot“ (može još)…i kad čovjek udario u drugi auto…Fifi će na to:”Dota (dosta)!”
Ko se nesjeca Fifija taj nije Gradiščanac on je bio legenda i dok je bio ziv i uvjek ce biti legenda Gradiške.
Hamo Fifi po jednu crvenu:”vjeverica”…”refafa”
Veoma dirljiv tekst pun emocija, covjekanisam poznavao a kao da sam sa njim ostario. Svaka cast za tekst.
Fifi sa trbuhom kao da je progutao loptu. Rahmet mu veliki. Ljubimac grada ,divno sjecanje na njega. Vedar i za svakog spreman dati odgovor na pitanje.
Bravo na ovoj objavi..sve je tako kako ste objavili. iako ima jos toga da se moze knjiga napisati.legenda Gradiske
Veoma dirljiv tekst pun emocija, covjekanisam poznavao a kao da sam sa njim ostario. Svaka cast za tekst.
Hvala za dobro podsjećanje na legendarnog Fifija,dobrog duha grada na Savi,a posebno istinskog navijača Kozare.Ponude Zenija i Nuće da Fifi proba malo sira umjesto mesa,uvijek je odbijao riječima:”neću sira od njega zebu noge”.Istinska maskota Kozare zaslužuje više lijepih riječi i sjećanja na nekad davna i lijepa vremena kada je i Fifi nedeljom žurio do pekare kod Turalića da kupi somun: