Pored Ergele ‘’Vučijak’’ Prnjavor u Republici Srpskoj je registrovana samo ‘’Ergela Mitraković’’ Bajinci. Na temu konjičkog sporta i konjarstva razgovarali smo u Bajincima sa vlasnikom Ergele Lukom Mitrakovićem.

Kako je počela Vaša ljubav prema konjima i odakle potiče ideja o osnivanju Ergele?

-Ljubav prema konjima datira još iz rane mladosti. U porodici su konji bili prisutni — djed, otac i ostali članovi su koristili konje za rad i prevoz, držali su ih svi seljani. Ja sam počeo s vožnjom u konjskim kolima, kasnije i s jahanjem. Ta se ljubav s vremenom produbila i prerasla u želju da se posvetim uzgoju i organizovanijem radu sa konjima što je postao I neki vid zanimanja.

Kada je Ergela osnovana i šta je bio glavni motiv da se posvetite uzgoju konja?

-Već ranije sam bio aktivan kroz registrovani Konjički klub ‘ Neapolitano’’ te smo bili članica SKORS a. Klub je u početku bio uspješan, ali su s vremenom savez i organizacija djelimično izgubili snagu. Promjenom čelnih ljudi, posebno u to vrijeme predsjednika Dule Mazalice I generalnog sekretara gospođe Katarine Jovanović Savez nije služio svojoj svrsi. Zbog toga sam tražio drugo rješenje od 2016. godine počeo sam sa pripremama i osposobljavanjem za registraciju Ergele, koja je I registrovana 2021. godine. Glavni motiv je ljubav prema životinjama i želja da očuvamo i unaprijedimo uzgoj.

Koliko trenutno imate konja i koje pasmine dominiraju na Vašoj Ergeli?

-Danas Ergela broji oko 50 konja. Dominantna je lipicanska pasmina, a imamo i oko 15 konja autohtone bosansko-brdske pasmine. Konji uglavnom imaju urednu dokumentaciju – rodovnike, DNK nalaze, a neka grla imaju licence za kvalitetan uzgojni program.

Kako izgleda svakodnevni život i rad na jednoj Ergeli?

-Rad na Ergeli je svakodnevan i zahtjevan, standardno: briga o ishrani, održavanje boksova, čišćenju staja i opreme, potkivanje, veterinarska njega, trening i obuka konja, te priprema grla za uzgoj. Takođe organizujemo jahanje, edukaciju i rad sa posjetiocima – sve to zahtjeva stalnu prisutnost i posvećenost. Dio aktivnosti obavljam sam, a za dobar dio angažujem stručna lica zahvaljujući kojima proizvodim planirano.

Sa kojim izazovima se najčešće susreće uzgajivač konja u Republici Srpskoj?

-Izazova je zaista mnogo kao I nekih stvari koji u mnogome sputavaju nas kao uzgajivače konja a to se sve reflektuje i na nove uzgajivače. Veoma malo se ili ništa ne radi na edukaciji, zdravstvenom stanju koje kao prvo uviđam, a mali broj veterinara osposobljen je za održavanje zdravstvenog stanja konja, kopita, pravilan pripusni program, a posebno što smo svi konjari u BiH primjetili Registar kopitara bez koga ne možemo izaći van granica na sajmove. Izložbe, na takmičenja a što je još pogubnije bez Registra ne može,mo ni prodavati grla van BiH što nam je ključni problem.

Koje osobine, po Vašem mišljenju, mora imati čovjek koji se bavi konjima?

-Potrebni su ljubav prema životinjama, strpljenje, odgovornost, fizička izdržljivost, spremnost na svakodnevni rad i učenje. Takođe su važni znanje o njezi i treningu konja, te posvećenost i upornost.

Postoji li saradnja između Vaše Ergele i drugih ergela u Republici Srpskoj, poput „Vučijaka“ kod Prnjavora?

-U Republici Srpskoj postoje samo dvije ergele, državna ‘’Vučijak’’ Prnjavor i Ergela ‘’Mitraković’’. Saradnja postoji u određenom obimu, ali može biti i bolja. Ipak, nastojimo održavati kontakte sa drugim uzgajivačima i razmjenjivati iskustva.

Kakvo je interesovanje građana za jahanje i konjički turizam u ovom kraju?

-Interesovanje je bilo slabo razvijeno, ali u posljednje vrijeme raste – posebno raduje što što mlađi građani pokazuju veće zanimanje. Srbac i okolna područja imaju veliki potencijal za razvoj konjičkog turizma, posebno zbog prirodnih uslova pogodnih za terensko jahanje.

Da li planirate školu jahanja ili programe terapeutskog jahanja za djecu i odrasle?

-Da, planiramo i radimo na tome I to veoma ozbiljno i predano. Već smo angažovali iskusnu i mladu osobu za obuku i školu jahanja – trener/jahač Đorđe Ugren, višetruki državni prvak u različitim uzrastima. Sjedište naše Ergele je u selu Bajinci opština Srbac koje je smješteno na ušuću rijeke Vrbas u Savu. Pored ramstarskog područja Bardače riječica Ljevčanice, Brzaje I Mature poznatog Bajinačkog Utvaja, posjedujemo prelijepe uslove, idealne za terensko jahanje. Trenutno imamo oko deset obučenih i spremnih konja za različite vrste jahanja, pa je organizacija škole realan cilj.

Koliko lokalna zajednica i nadležne institucije pružaju podršku razvoju konjogojstva?

Na to pitanje nemam šta pozitivno reći, mislim na lokalnu zajednicu Srbac. Podrška je ograničena. Iako je potencijal velik, konkretna pomoć od lokalne zajednice je nedovoljna. Ergelu smo uspjeli registrovati i radimo na razvoju, ali očekujemo veću pomoć i programsku podršku kako bi se projekti ostvarili u većem opsegu.

Šta konj za Vas lično predstavlja – simbol, ljubav ili način života?

-Sve to što ste nabrojali zajedno ali uz to moram dodati jednu lijepu uzrečicu, “ne pitaj me zašto konje volim, kad ti kažem ti razumjeti nećeš”.

Imate li konja koji Vam je posebno prirastao srcu i zašto?

-Kako da ne to vam je kao u porodici roditelji mogu imati desetoro djece ali jedno je uvijek malo privilegovano.

Kakvi su planovi za budućnost Ergele „Mitaković“ i na čemu trenutno radite?

-Planova i želja nikada ne nedostaje, ali u skoroj budućnosti namjeravamo izgraditi tipski obketa za držanje konja te modernizaciju i uređenje jahačkih staza, a posebno uvođenje još nekih linija I rodova u naš uzgojni program.

Da li planirate organizaciju manifestacija ili događaja posvećenih konjima i konjičkom sportu?

-Već duži niz godina organizujemo Konjičke igre u Bajincima te sa gospodinom Milanom Petkovićem I Konjički sabor u Srpcu. Također u martu ove godine smo bili domaćini Prvom međunarodnom ocjenjivanju i licenciranju privatnog uzgoja lipicanera Republike Srpske, a iduće godine planiramo Sajam-izložbu lipicanera BiH koju planiramo organizovati ovdje kod nas.

Na kraju, kakvu poruku biste uputili mladima koji žele da se bave konjima?

-Moja poruka je da se što moguće više druže sa konjima, koriste ih za rekreaciju, a daj Bože da je manji broj onih kojima je potrebno za zdravlje, a to su terapijska i druga jahanja. Oni koji žele i mogu da se bave konjima, uz ljubav, je potrebno strpljenje i upornost te da se što više edukuju kako bi koristili mnoge blagodeti koje konji posjeduju.