Amir Durgutović spada u one koji su obilježili istoriju Borca, i to onu najsjaniju, najzlatniju. Njegov čuveni centaršut u finalu Kupa Maršala Tita donio je pehar Borcu, za istoriju i sjećanje….. A, samo četiri godine kasnije Amir je igrao utakmicu života, ali bukvalno života, u ratnom vihoru, svojoj Banjaluci. Priča poslije koje se moramo zamisliti, i pitati šta to u čovjeku tjera nagone da zlo prevlada, da ljudi postanu zvijeri.

– 19. avgusta slavim drugi rođendan, tj, svoj 25-i. Sve se dešavalo nesrećne 1992. godine. Tog dana oborio sam svjetski rekord u trčanju na 100 metara i to u pidžami u sred Banjaluke. Pripadnici kriminalne grupe blokirali su mi  kuću u naselju Petrićevac. Ništa nisam bio kriv osim toga što sam se zvao Amir – započinje tužnu priču Amir Durgutović i prisjeća se svog drugog rođendana:

– Bilo je puno sprinteva na zelenim terenima ,ali ovo je bio poseban, jer metci su zviždali oko glave.Desilo se to mnogima širom Balkana. Tada sam osvojio životni pehar! Ljudi su ostali ljudi, prijatelji prijatelji, a svako ko je radio nedjela neka ga savjest proganja do kraja života. Sutradan su mnogi pročitali u Glasu o tom slučaju. Dobio sam veliku podršku i pomoć od prijatelja,navijača Borca , poznanika i to ne mogu nikad zaboraviti. Pomogli su mi Milorad Bilbija,Anđelko Grahovac, Stojan Davidović, Nikola Nikić, Zoran Jovanić, Tomo Zeljković, Miroslav Petrić, Milenko Grmuša…bojim se samo da nekoga ne preskočim.

Iz Banjaluke sam izašao nešto kasnije sa FK Borac kada su krenuli na pripreme u Sentu,  iako nisam bio tada njihov igrač.Taj slučaj i napad na mene se zataškao, takva su vremena bila, a tu grupu predvodio je Boškan Radan. U Banjaluku sam se vratio prvi put nakon rata već 1997. godine, i svi su se obradovali mom dolasku. Posjetio sam svoje komšije u Zore Kovačevića24 i Marije Mažar 16. Život ide dalje, rana je zacijelila, ostao ožiljak. Nikada ljude nisam djelio po tome kako se ko zove, toga u porodici Durgutović nema! I dalje volim Borac i Banjaluku, uz “Lešinare”, to su mi naravno uz porodicu tri najznačajnije stvari u životu.

O tom periodu kada je glava bila jeftinija od glavice kupusa napisao sam 36 stranica dnevnika, jer nisam znao hoću li preživjeti. Dnevnik sam dao novinaru Momi joksimoviću, ne znam da li je još u životu, ali nije ni važno, život ide dalje, ljudi su ljudi, i to me najviše raduje, kad kažem da je Banjaluka moja, a srce mi puno… – priča životnu priču Amir Durgutović, danas direktor Zvijezde iz Gradačca, nastanjen u tom mjestu.