Potomci pukovnika Dragojla Stojića, sedam puta ranjavanog, nosioca ordenja bratstva i jedinstva, partizanske zvijezde, zasluga za narod, vojne zasluge i hrabrost, nemaju ni krov nad glavom.
Zvezdana Stojić (62), od pete godine živjela je samo sa ocem, pukovnikom Dragojlom Stojićem, legendarnim borcem bitke na Sutjesci, čovjekom koga je glumio Ljubiša Samardžić u istoimenom filmu. Pukovnik Stojić bio je čovjek od velikog povjerenja predsjednika Tita i često je boravio u njegovom društvu. Sa njim je želio da se upozna Ričard Barton, a Dragojlovom šarmu nije odolila ni Elizabet Tejlor.
Djevojčica i njen otac živjeli su najprije u Osijeku, gradu u kome je ona rođena i gdje je Dragojlo bio komandant garnizona.
– Tito ga je i unapređivao i unazađivao, ali moj otac mu nikada nije okrenuo leđa. Živio je za Tita i umro je zbog svoje odanosti prema njemu. Ostao mu je vjeran do poslednjeg dana svog života. Povezuje ih mnogo toga, brojni ratni i mirnodopski dani. U bici na Sutjesci, moj otac Dragojlo je svojim herojskim činom spasao čitavu partizansku vojsku, mnogi borci smatrali su ga legendom Drugog svjetskog rata. Između ostalog, po njemu je i snimljen i film Sutjeska, gdje filmski lik mog oca glumi Ljubiša Samardžić. Kako bi film bio što vjerodostojniji, filmska ekipa ga je pozvala na snimanje, gdje se družio sa Ričardom Bartonom, a Elizabet Tejlor je željela i da ga poljubi – pokazuje nam Zvezdana svoju bogatu arhivu i žali se da su miševi pojeli do pola pojedine fotografije.
Jer, potomci heroja, Zvezdana sa sinom, ćerkom i unukom, već dugo žive u trošnoj kućici, gotovo šupi, od desetak kvadrata. Udžerica stara stotinak godina poslije velikih kiša se još više urušila. Otac Dragojlo vratio je vojni stan u Kraljevu, jer je trebalo da dobije drugi, u Beogradu. To se nikada nije desilo, jer je iznenada preminuo 1976, a porodica Stojić je praktično ostala bez krova nad glavom do danas.
Dragojlo Stojić rođen je 1917. godine u selu Stupčevići, nedaleko od Arilja. Osnovnu školu je završio u Latvici, odakle je otišao na stolarski zanat u selo Dragojevac kod Arilja. Dalje ga je put odveo u kraljevsku vojsku, gde je služio do početka rata, a odatle se zajedno sa svojim drugovima kao prvoborac pridružio Drugoj proleterskoj brigadi. Ratujući, prošao je Užičku republiku, učestvovao na Neretvi, Sutjesci, Drvaru i u svim dijelovima Jugoslavije gdje se njegova brigada borila. Tokom četiri godine ratovanja, prošli su ukupno 22.000 kilometara!
Iz rata je Dragojlo izašao sa podoficirskim činom, da bi kasnije nastavio školovanje i postao oficir. Nosilac je Ordena bratstva i jedinstva, Ordena partizanske zvezde, Ordena zasluga za narod, Ordena za vojne zasluge, Ordena za hrabrost i drugih ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Ranjavan je sedam puta u toku rata, a u miru ga je Tito slao u Italiju, Rusiju i Njemačku na liječenje. O njemu je objavljen feljton u „Politici ekspres”, a RTS je snimio emisiju.
– Kada je tata odlazio na sastanke sa Titom, često sam i ja odlazila sa njim na dvor. Bila sam tatin pratilac, nije mogao nigdje da ide bez mene, jer me je majka ostavila. Pamtim srne, paunove i druge životinje sa kojima sam se igrala u dvorištu dvora. Tito ga je smatrao za veoma bliskog saradnika, ličnog prijatelja, jer je moj otac bio jedan od onih koji su mu iskreno i do kraja čuvali leđa. Upoznali su se u toku rata, a gdje, kada i kako, to niko danas ne može da kaže – priča Zvezdana.
Sutjeska, možda i odlučujuća bitka za oslobođenje Jugoslavije, proslavila je njenog oca. On je bio jedini borac koji je prekršio Titovo naređenje u toku rata, a da je za to bio i nagrađen. Poslije Neretve, oko 4.500 ranjenika i preživjeli borci krčili su put prema Sutjesci, gdje se i odigrala bitka. Dragojlo Stojić bio je komandir prateće čete, teškog naoružanja, čita Zvezdana odlomke iz knjige o Drugoj proleterskoj brigadi:
– Prije bitke, dobili su naređenje da svo teško naoružanje zakopaju, odnosno unište kako neprijatelj ne bi mogao da ga upotrebi. Otac je smatrao da je bolje da jedan top sačuva i prenese, zlu ne trebalo. Rastavili su taj topčić, natovarili ga na konja i prekrili ga šatorskim krilom da se ne vidi. Na dionici Kalinovik-Foča, kada je trebalo da prođe vrhovna komanda, naišla je kolona njemačkih tenkova. U tom trenutku, tatin skriveni top došao je do izražaja i uništena su tri njemačka tenka i jedan avion. To je omogućilo da se očisti put i da komanda, a za njom i vojska, uspiju da se prebace na drugu stranu. Po završetku bitke, Tito je postrojio ostatak brigade i naredio da neposlušni tobdžija istupi iz stroja, pitavši ga zašto je prekršio njegovo naređenje. Dragojlo mu odgovara: „Eto, druže Stari, mi prošvercovali.” A Tito se nasmije i kaže: „Prekršili ste naređenje, ali vas moram pohvaliti.”
– Bila sam na premijeri „Sutjeske”, koja je održana na Tjentištu. Bio je i Tito i naši vodeći glumci, Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Kole Angelovski i mnogi drugi. Tada Tito ponovi istu onu ratnu scenu. Ponovo je postrojio preživjele borce, više stotina njih. Kaže, neka istupi neposlušni tobdžija. Tata istupi, a on mu opet kaže ono isto: „Druže Stojiću, moram vas pohvaliti i zahvaliti na učinjenom delu” – prisjeća se naša sagovornica.
Dok su živeli u Beogradu, priča, njen otac se susretao sa Titom više puta mjesečno.
– Podnosio mu je izveštaje, rješavali su neke probleme. Pouzdano znam da mu je Tito vjerovao i da se oslanjao na njegove informacije. To ga je, kako sumnjam, skupo koštalo. Zamjerio se pojedinim lokalnim funkcionerima u svom rodnom kraju. Na primjer, kada je Tito otvarao satelitsku stanicu u Ivanjici, posjetio je i Arilje, ali je policija u Kraljevu, gdje smo tada živeli sprečila tatu da prisustvuje tom susretu. Tito kada je došao, samo je pitao: „Gde vam je Dragojlo”, ali niko nije znao da odgovori. Pustili su ga kroz dva dana i ubrzo ga je Tito pozvao da dođe u Beograd. Tata ode, sve referiše šta se desilo i gdje je bio u vrijeme njegove posjete. Poslije toga Tito je sproveo kadrovsku čistku u Kraljevu. Dragojlo je iznenada preminuo 17. februara 1976, u užičkoj bolnici – navodi ćerka heroja, najavljujući da će od Vojske Srbije tražiti da se oduže prema Dragojlu dodjeljivanjem stana koji mu je pripadao, kako njegova ćerka ne bi više živjela u šupi.
moj deda je dragojle
Cela ova prica mi je poznata, o Heroju Dragojlu Stojicu i negovim delima za vreme rata. Pricu sam cuo od mojeg oca, koji je takodje bio u partizanima i borio se na strani oslobodilaca. Sve sam to cuo kao dete, dok je Dragojlo ziveo sa njegovom cerkom Zvezdanom u Kraljevu. znam i da je Dragojlo umro ali od tada vise nikada nisam cuo nista o njegovoj cerki. Sta reci osim da srbi, po kozna koji put, okrecu ledja svojim herojima….