U  ravnom i plodnom Lijevču polju na kilometar – dva od  Vrbasa smješteno je laktaško selo Kosijerovo. Jedno od prezimena starosjedioca ovog sela su Karapetrovići, poznati po čestitim domaćinima i vrijednim ljudima.Tako danas  naslednik čestitih predaka Ranko čuva i unapređuje imanje  svojih predaka. Ranko je inače dugo godina bio uspješan  političar a danas je načelnik opštine Laktaši.Izabrao ga narod koji mu vjeruje i cijeni ga jer je svojim dogogodišnjim radom zaslužio povjerenje svojih sugrađana.

Sa Rankom pričamo u dvorištu  njegove  prelijepe kuće čije dvorište je uređena tako lijepo da bi na svakom takmičenju bilo konkurencija onim dvorištima koja se jednostavno moraju nagraditi.Sve lijepo uređeno, a dominira  jedno veliko stablo razgranate  kruške, vidi se da je davnoi posađeno, jer je visoko izraslo i razgranato , pa nekako izgleda da je oko njega sve manje i sitnije jer se krije u njegovoj sjeni.

– Ovo je Đedova kruška, tako je zovemo, a ona to i jest, jer ju je posadio moj đed. Ne znam vrijeme kada je posađena, ali znam da je to bilo davno.Ona je još u snazi, na njoj svake druge godine rodi 700- 800 kilograma slatkih plodova, koji nas obraduju. Inače je petrovka ili ječmenjača kako se u narodu zove, a zrije odmah na početku ljeta, malo poslije trešanja. Moj đed, to jest  otac moje majke Mirko Štrkić , čije je imanje odmah preko ograde, imao je i najbolji vinograd,  to su mi pričali stariji, on je posadio ovu krušku.U pomen na đeda ja od nje proizvodim rakiju koju sam i nazvao „Đedova kruška“, a oni koji su je kušali kažu da je nešto posebno, prekrasne arome i ukusa koji na starinu podsjeća, a na đedovinu miriše. Jako sam ponosan na tu rakiju, imam i drugih voćaka i vinove loze, ali kruška je kruna u nisci bisera na mom imanju –   sa neskrivenim ponosom priča Ranko a sa lica mu ne silazi onaj osmijeh sreće.

Ranko priča da neki nisu vjerovali da samo jedno stablo može dati 700-800 kilograma plodova pa su dolazili da se  lično uvjere, a kroz smijeh kaže, a sigurno više da probaju čuvenu „Đedovu krušku“, koje je ponos ovog imanja.

– Zasadio sam vinograd jer su mi moji stari pričali da je nekada ovdje sve bilo pod vinovom lozom. Zadovoljan sam i njegovim rodom, imam vina i rakije grozdovače ovako za sebe i prijatelje koji su česti i uvijek dobrodošli – priča Ranko i nudi nas vinom i rakijom.

I vaš reporter je sa čuđenjem posmatrao veliko stablo kruške koje je i ove godine obilno donijelo plodove imao je  priliku da se lično uvjeri u visoki kvalitet  te čuvene rakije koja je svojevrsni spomenik i zahvalnost davno preminulom đedu što krušku posadi .

Lijepe su te priče koje govore o ljudskoj čestitosti o čuvanju starina, o poštovanju onih koji poštovanje zaslužuju ali toga je nažalost sve manje, jer u ovim novim vremenima ni stari sistem vrijednosti nije bas u modi. Ali ovakve priče i imaju svrhu da podsjete na ono što je bilo i što je nama u nasleđe ostavljeno da ga sačuvamo i unucima predamo kao blago koje je dio naše kulture.

Vidosav Đurđević