Jedan od malobrojnih gledalaca na utakmici Borac – Radnik (1:0) prokomentarisao je na kraju: “Da sam znao, šta ću gledati, platio bi samo da ne budem ovdje”.

I u toj rečenici sve je rečeno, kako Borac, još uvijek aktuleni šampion BiH, igra tokom cijele sezone. Čak četiri imena na klupi nisu donijeli nikakav pomak, i svima koji malo bolje poznaju fudbalske prilike jasno je koliko je aktuelna ekipa limitirana, i samo spletom raznoraznih okolnosti drži tu poziciju gdje je sada.

Loše odrađeni prelazni rokovi (ljetnji i zimski) uslovili su time da više nemate zašto doći na Gradski, da vidite klasu, potez poslije kojeg zaigra srce. Sve se uvuklu u letargiju i čisto siljenje lopte, pa pobjede na kraju takvih utakmica umjesto radosti donose gorčinu.

Nekadašnji čelnik kluba, danas predsjednik FSBiH Vico Zeljković, iz svečane lože na subotnjoj utakmici otišao je 15 minuta prije kraja. Nije imao obaveza tog poslijepodneva, ali nije imao više šta i da gleda na Gradskom stadionu. Onda zamislite gdje je onih 5.000 -6.000 koji bi trebali biti na svakom meču….

Nije tajna da u Borcu imaju jednu trenersku želju, a ona se zove Nenad Lalatović. Srpski stručnjak je nekoliko puta dovođen u vezu sa Borcem, uspostavljeni su kontakti i nedavno, pa bi Lalatov temperament sa željom da od Borca napravi nešto mogla biti dobitna kombinacija. I pustiti ga da bude autonoman!

I kada oni koji vode klub nauče osnovno fudbalsko pravilo. Njihovo danas glasi: “Nije važno kako igramo, važno je da izborimo Evropu”. a trebalo bi: “Kada igramo, imamo sistem, doći će i rezultati, publika, sponzori….”