Fudbalska reprezentacija Republike Srpske, ovaj put kadeti (U-16) imala je još jednu „uspješnu“ misiju u inostranstvu! Put dug 1.800 kilometara (u oba pravca) u Bugarskoj, završen je prijateljskom utakmicom sa vršnjacima Ludogoreca,  i to na pomoćnom terenu danas velikana zemlje u kojoj se proslavio Hristo Stoičkov….

Naravno, dječaci Srpske sa kritikama FSRS nemaju nikakve veze, oni su pošteno odradili svoj posao, a „bolesnim umovima“ iz srpske kuće fudbala ostaje da opravdaju ovu avanturu, koja je koštala preko 10.000 maraka.

Da li je to promocija fudbala Srpske? Da li je to na tragu neki dogovor o poslovno- tehničkoj saradnji sa Ludogorecom? Da li je u pitanju privatni aranžman nekog menadžečića, kojih se mota oko srpskih dječaka u velikom broju?

Nažalost, biće da je ovo treće, jer prvo nema smisla, nemamo čak ni fotografije sa utakmice, izuzev poneke privatne fb arhive. Drugo još manje, jer Ludogorec takvih mušterija ima na svakom koraku, a puno bliže….

A, da je sve dodirnulo dno, vidi se i iz rijetkih fotografija, kao npr. one sa početka utakmice, kada sudijska trojka stoji sa igračima na centru. Arbitri, i to u trenerci! Svaki komentar je suvišan, i jasno pokazuje šta i koga smo predstavljali u Bugarskoj i koliko je to sve imalo primjesu „međunarodno“. Sramota nas je to i napisati…. Zar gospoda u FSRS nisu u stanju obezbjediti iole normalne uslove za odigravanje utakmice, insistirati na intoniranju himne, jer nama je to važno, domaćinama možda i ne. Kakva je to reprezentacija ako igra bez tog zvaničnog dijela, jer i ti dječaci stavili bi ruku na srce dok slušaju himnu “Moja Republika Srpska”….

Sjetili smo se mnogih bisera oko reprezentacije, kao one u Grčkoj, kada je zbog kiše utakmica umjesto dva puta po 45 minuta igrana 2×35 minuta, ili odiseje u Švicarskoj, kada Mile Kovačević i Rodoljub Petković sjede na sredini terena na klupici, jer tribina nigdje nema…. I tako ukrug.

Odmah iza igrača na samom obodu terena prolazi dalekovod sa električnom energijom. Sjetismo se Karanovca i zabrane na „Šljunakri“ zbog istog problema, ali kada igraju naša djeca onda sve može, uostalom FSRS ih je i osigurao, pa ni sa te strane nema problema.

Ono što je najtragičnije u cijeloj priči ekspedicija Srpske prošla je kroz Srbiju, u stilu parole „ne okreći se sine“. Ponovo je rukovodstvo FSRS pokazalo duboki jaz prema FS Srbije, ustvari lupio im je šamar. Zar ovako nešto nije moglo i trebalo se odigrati na terenima u Staroj Pazovi? Zar se moralo ići „Bogu iza nogu“?

Izgleda da jeste….

Na sledećoj sjednici Izvršnog odbora FSRS slušaćemo hvalospjeve kako smo imali još jednu uspješnu međunarodnu promociju, u isčekivanju novog bisera i putešestvija dječaka koji jesu željni međunarode afirmacije, ali ako je ovo cijena, da nam se svi ismijavaju „nemojte više“, čekamo ono pravo 26 godina, sačekaćemo još koju godinu, ali nek bude zaista reprezentacija Republike Srpske.