Pobjedom nad Borcem iz Šibovske, fudbaleri Torpeda iz Cerovljana konačno su ostvarili svoj san i postali i zvanično, dva kola prije kraja “Kajzerice” šampioni i od jeseni u “Koloni” će se igrati regionalni Zapad!

Svi slave, a nekako tiho, kao što je bio i u karijeri među njima Božo Lakić, legenda “banjalučkog Hajberija”, koji je spletom okolnosti završio u Torpedu, i nije se ni malo pokajao.

-Drago mi je što smo prvi prošli kroz cilj! Imamo jako dobru ekipu, vjerne navijače, Moram da kažem da je ovo fantastična liga. Od kvaliteta, do uslova na stadionima, pa do posjete na tribinama. Gdje god smo igrali iznenadio sam se odličnim uslovima, jednostavno ovdje nema lošeg terena ili stadiona, ali niti ekipe – kaže Lakić, koji gazi 41-godinu.

Do kada će, ni sam ne zna, ali kaže da još uvijek može pomoći mlađima.

– Ako me zdravlje posluži, igraću još najmanje godinu-dvije. Volim fudbal, isto tako znam, da neću ništa raditi po završetku karijere, kada su u pitanju klubovi, nemam živaca za taj posao, moje je da “ćeram” loptu, pa dokle stignem – ističe Lakić.

A, onda priča o Laušu, 23 godine je bio dio tog kolektiva.

-Krivo mi je što sam otišao sa Lauša, nisam to zaslužio nakon svega, moglo se to na ljepši način izvesti. Ipak, i dalje moje srce kuca za taj klub, evo igrao sam za veterane Lauša u predigri finala kupa Grada. Srce uvijek drugačije kuca na Laušu – pomalo sa sjetom priča Božo.

Kaže, da je imao sreću da stasava sa sjajnom generacijom fudbalera rođenih 1984/1985.

-Uh kakva je to generacija bila, Prtija, Radovanlija, Jovašević, Aničić, Stojičić, ja….bojim se da nekoga ne zaboravim, igrali smo odličan fudbal, bili u vrhu Druge lige, stadion stalno pun – prisjeća se Lakić.

Ipak, jedna utakmica mu je ostala urezana duboko u sjećanju.

– Protiv Čelinca igramo za ulazak u Drugu ligu, sezona 2002/2003. Gosti poveli, ali mi smo preokrenuli na 4:1. Na “Hajberiju” 5.000 gledalaca, kao da si u Brazilu, to su momenti i dani na koje sam ponosan – naglašava Lakić.

A, vojevao je sa mnogim igračima, stavljao ih u mali džep, ali i oni su njega driblali.

-Takav je fudbal, neko uvijek pobjeđuje. Nisam puno gledao ko je s druge strane, ali ako baš moram, izdvojio bi dva imena, Stanka Malinovića iz Gorice, koji da je imao želju, ko zna gdje bi završio, a drugi je Sina Milošević iz Krajine, uvijek nezgodan, misliš da ga imaš, a on zabije gol iz ničega – nastavio je priču Lakić.

I tako o fudbalu uz Božu Lakića mogli bi do prekosutra, jedinstven, neponovljiv, zanesenjak u “svoje vrijeme2 i danas je takav.

Dobri momci banjalučkog fudbala, jedan od njih je sigurno i Božo…..