Da su sport i fudbal više od igre potvrđuje i životna priča Miljana Bodiroge koji, iako u 51. godini, s velikim uspjehom i dalje brani za drugoligaša Republike Srpske, Guber iz Srebrenice.

Bezgranična ljubav prema sportu, koja je počela još 1986. godine u Slogi iz Ilijaša, i danas 37 godina kasnije je snažna baš kao i prvog dana, a do kada će da traje niko ne zna pa ni sam Bodiroga.

-Počeo sam prilično kasno da treniram. Imao sam već 14 godina, ali to mi nije smetalo da brzo napredujem. Branio sam u Slogi sve do 1992. godine i početka rata, a onda je fudbal otišao u zaborav. Dres, rukavice i kopačke zamijenila je uniforma Vojske Republike Srpske. Nažalost, 1994. godine nagazio sam protivpješadijsku minu. Prvo sam se liječio u Sarajevu, međutim, nastupila je sepsa i prijetila mi je amputacija noge. Na sreću prebačen sam u Beograd na VMA i malopomalo prognoze su bile sve bolje i bolje. Tek poslije šest mjeseci sam se prvi put oslonio na desnu nogu. Ostao sam bez trećine, postao sam 40odstotni invalid i tada sam mislio da je to kraj moje sportske karijer – rekao je na početku Miljan Bodiroga, koji je rođen 12. decembra 1972. godine.

Na njegovu sreću nije bilo tako…

-Nakon što smo izbjegli iz Sarajeva preselili smo se u Srebrenicu. Sport i fudbal su mi strašno nedostajali i nisam jednostavno mogao da odolim, kada mi se ukazala prilika da ponovo stanem na gol. Bilo je to 1996. godine kada sam branio za drugoligaša Srpske Polet iz Kravice i praktično to je bilo ostvarenje svih mojih snova, nešto što neću nikada zaboraviti. Ali nisam volio samo fudbal već i košarku, tako da sam naredne tri godine uporedo igrao i za KK Guber iz Srebrenice, koji je tada takođe igrao drugu ligu Republike Srpske. Subotom među stativama, a onda nedjeljom pod košem. Trajalo je to pune tri godine, kada se nažalost Košarkaški klub Guber ugasio – nastavio je u jednom dahu Bodiroga.

Sam priznaje da je htio nadoknaditi propušteno u onim teškim ratnim godinama.

-Znao sam da mi neće biti lako zbog mog invaliditeta, ali nisam se predavao. Odustajanje jednostavno nije bila opcija i nikada se nisam pokajao zbog toga – rekao je Bodiroga.

Krajem prošlog vijeka, tačnije 1999. godine stao je na gol Drine iz Ljubovije.

-Tamo sam branio sedam godina, da bi 2006. godine došao u Bajinu Baštu, gdje i danas živim i počeo da branim za Slogu. Naredne godine sam bio i na golu Kluba malog fudbala Bajina Bašta, koji je igrao Prvu ligu Srbije. U Slogi sam bio sve do 2010. godine kada sam postao član Bratstva iz Bratunca, koje se naredne sezone plasiralo u Drugu ligu Republike Srpske. Nažalost, tada mi se nije ispunila prilika da ponovo branim među drugoligašima i vratio sam se u Slogu. Prvi put u Guber sam došao 2012. godine i ostao naredne četiri sezone. U međuvremenu su postali i drugoligaši, ali se opet nisam našao među stativama. Postao sam ponovo član Bratstva 2016, a godinu dana kasnije Fudbalskog kluba Perućac iz Bajine Bašte. Tamo sam bio sve negdje do početka pandemije virusa korona, 2020. godine. Vratio sam se u Guber, koji je tada bio trećeligaš. Postali smo ponovo drugoligaši, ponovo sam na golu i tako mi se ispunila želja da poslije dvije i po decenije opet branim u ovom rangu takmičenja – istakao je Bodiroga.

Još ne razmišlja o kraju karijere, jer je svjestan da je fizička i sportska aktivnost veoma korisna i po njegovo zdravlje. 

-Uvijek pronalazim razlog i motiv da nastavim dalje. Novi je da Guber naredne godine slavi vijek postojanja i želim da budem dio te priče – rekao je Bodiroga.

Svjestan je da su na terenu mladići, kojima bi po godinama mogao biti otac, teoretski čak i djed.

-Lijepo mi je s njima, a nadam se i njima sa mnom. Neću odustati dok god imam snage i volje, jer je sport i fudbal nešto što se voli cijeli život. Do kada će to trajati za sada ne znam, a možda i ne želim da saznam – dodao je kroz smiješak Bodiroga.

Bajina Bašta

Miljan Bodiroga živi u Bajinoj Bašti, gdje takođe ima dodira sa najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Radi kao trener golmana u Školi fudbala “Maksimović” iz ovog gradića u Srbiji.

“Škola ima više od 80 polaznika i uspijevam sve to nekako da uskladim. I porodične obaveze, i one na poslu, na golu Gubera, ali i u školi fudbala. Kada se nešto voli, uvijek se nađe vremena” rekao je Bodiroga. 

Porodica

Miljan Bodiroga je istakao da veliku zahvalnost za sva njegova sportska odsustvovanja duguje porodici, koja ima razumijevanja.

-Znam da porodica zbog toga nekada trpi. Zato sam neizmjerno zahvalan supruzi Zorici, kćerkama Ivi i Sonji, te sinu Urošu koji me “trpe”. Sonja i Uroš to možda lakše razumiju, jer je ona atletičarka, a on košarkaš – istakao je Bodiroga.

“Glas Srpske”