Nekadašnja nada splitskog Hajduka, Berislav Buković, bio je svojevremeno kapiten juniora ”bilih” i to generaciji u kojoj su bili, između ostalih, braća Vujović, Zlatko i Zoran, igračku afirmaciju je ipak stekao na Gradskom stadionu u Banjaluci gdje je stigao na pozajmicu, još davne 1976. godine.

Međutim, ta ”pozajmica” protegla se na punih šest godina, vrlo brzo postao je i miljenik navijača Borca, a u međuvremenu srce mu je ”zarobila” jedna Biljana pa je popularni Barba i danas stanovnik grada na Vrbasu.

Naravno, bez fudbala ne može, iako se ne bavi ni trenerskim ni menadžerskim poslom. Ali je zato član uprave Kluba veterana i prijatelja Borca (VIP), konstantno se druži sa bivšim saigračima i oduševljen je ljudima koji su prije pola godine došli na čelo kluba i napravili sjajan iskorak.

Nakon dugo, dugo vremena napokon se pojavila jedna pozitivna priča na Gradskom stadionu!Osjetio sam da su tu sada pravi ljudi, momci koji su odrastali u Borcu ili uz njega, i koji su došli sa zdravim idejama. Danas su neka druga vremena u odnosu na ona kada sam ja igrao, a ovi momci su shvatili zakone tržišta, ne traže pare ”na lijepe oči”, već jasno i glasno kažu šta im treba, a šta nude za uzvrat.Uz krajnje izraženu transparentnost što je na ovim našim prostorima zaista rijetkost – istakao je Buković!

Iako nije u potpunosti upoznat sa trenutnim igračkim kadrom ubjeđen je, kaže, kako postoji određeni potencijal, pa se opet vraća na neke nove vjetrove koji sada duvaju njegovim klubom.

– Ne znam baš igrački kadar, ali vidim da ima potencijala. Sviđa mi se ideja da osnovu igračkog, ali i trenerskog kadra sačinjavaju Banjalučani, djeca koja su prošla Borčevu školu, kao i igrači iz okoline.U svemu je najvažniji kontinuitet jer se samo tako može doći do uspjeha koji će trajati dugo, a ne samo jednu sezonu nakon koje obavezno uslijedi strašan pad! Takođe, pratim koliko mogu i sva dešavanja u bh fudbalu i mišljenja sam da je Liga 12 dobar potez. Poboljšan je kvalitet utakmice, povećao se interes, ide na bolje, to je očigledno, ali ispadanje svih bh klubova već u prvom kolu kvalifikacija za Evropu, na žalost, sve govori o trenutnom stanju našeg fudbala – pojasnio je nekadašnji centarhalf Borca.

Ipak, najčvršću vezu sa fudbalom, pa tako i Borcem, ima preko Kluba VIP.

– Klub je osnovan sa namjerom da okupi sve bivše igrače i dugogodišnje prijatelje Borca, bez namjere da se mješa u unutrašnje probleme kluba.Imali smo u nekim ranijim godinama određene probleme, ali sada sve ide na bolje i tek očekujem da uspostavimo pravu saradnju. Stojimo na raspolaganju da pomognemo, imamo i ime i ugled koji smo godinama gradili i stjecali, ali nećemo da se namećemo. Očekujemo da klub napravi prvi korak, neku njihovu inicijativu i mislim da bi bilo jako lijepo kada bi se, bar za početak, u Trofejnu salu vratile naše slike, volšebno nestale prije nekoliko godina – zaključio je Buković.

berislav bukovic u dresu borca

Dragan Holcer idol i uzor!

U zaista impresivnoj i bogatoj karijeri, Berislav Buković je imao priliku da bude zajedno u timu sa nekim od tada najkvalitetnijih jugoslovenskih fudbalera, ali i da se bori protiv takvih napadača o kojima sadašnji klubovi na području cijele bivše SFRJ mogu samo da sanjaju!

– Imao sam priliku da igram sa mnogim vrhunskim igračima i zaista je teško reći ko je bio najbolji. U Hajduku je za mene, bez premca, to bio moj idoli uzor, fudbaler zbog kojeg sam i izabrao poziciju centarhalfa, Dragan Holcer. Odmah do njega je mađioničar sa loptom, Jurica Jerković, a u Borcu je, bez dileme, ubjedljivo najbolji igrač sa kojim sam igrao bio Abid Kovačević! Što se tiče napadača koji su mi bili direktni protivnici na terenu, bilo ih je i previše. U ono vrijeme je u svakom klubu bio bar po jedan rasan napadač, poput Dušana Bajevića, Vahida Halilhodžića, Josipa Bukala, Boriše Đorđevića, Slobodana Santrača, Dušana Savića…Sa svima sam vodio pravi rat, ali ni jedan mi nije dao više od dva gola ukupno. A najteže mi je bilo igrati i pamtim ih kao paklene igrače, protiv Santrača i Bukala. Prvi je bio strašno brz, okretan i lukav, a drugi jak kao stijena i od njega sam se bukvalno odbijao kao od zida – prisjetio se Buković.