Bivši vođa bosanskih muslimana Alija Izetbegović tokom Drugog svjetskog rata radio je za ustaške vlasti nacističke NDH, kojima je, kao pripadnik organizacije „Mladi muslimani“, otkucavao mlade sarajevske komuniste, kao i druge viđenije Sarajlije bez obzira na njihovu nacionalnost!
Kako tvrde Alijini vršnjaci i komšije, koji su tokom Drugog svjetskog rata živjeli na Bentbaši, Babića bašči i Topliku gdje se nalazila i kuća u kojoj su stanovali Izetbegovići, žrtve Alijinog potkazivanja hapšene su i deportovane u zloglasni ustaški logor Jasenovac, odakle se nikad više nisu vratili u Sarajevo.

Naši sagovornici, koji su iz straha od moguće odmazde aktuelnih vlasti u Sarajevu želili da ostanu anonimni, kategorično odbacuju tvrdnju Bakira Izetbegovića prema kojoj je njegov otac Alija u poslednjim mjesecima Drugog svjetskog rata bio u partizanskoj vojsci.
– To je nevjerovatna laž! Možda Bakir misli na kraj 1945. i početak 1946. godine, kada je Alija bio upućen na odsluženje vojnog roka u tek stvorenoj JNA. Da je Alija bio u partizanima, vlasti ga sigurno ne bi uhapsile već 1946. godine i osudile kao pripadnika „Mladih muslimana” – tvrde sagovornici.

Podatak o hapšenju Alije Izetbegovića i prvom procesu, koji se protiv njega u martu 1946. godine vodio pred vojnim sudom tadašnje Titove Jugoslavije, pominje i Izetbegovićev biograf Zehrudin Isaković, koji navodi da je Alija osuđen na tri godine strogog zatvora. Ta biografija takođe demantuje tvrdnju Bakira Izetbegovića da je njegov otac „sa 19 godina regrutovan u partizansku vojsku”. Kako je Alija rođen 1925. godine, 19 godina imao je 1944. godine, kada se, kako tvrdi Isaković, skrivao od regrutacije u ustašku vojsku.- Za tadašnju vlast NDH postao je klasični vojni bjegunac, pa se morao skrivati cijelu 1944. godinu. Kada je postalo previše opasno boraviti u Sarajevu, Alija bježi u rodnu Posavinu. Kako će sam kasnije posvjedočiti, nijedna od tamošnjih vojski nije mu imponovala: ni partizani, ni muslimanska milicija, a pogotovo to nisu bili četnici i ustaše – tvrdi Izetbegovićev biograf, namjerno izostavljajući činjenicu da su se tokom 1944. baš u Posavini vodile ljute borbe između partizana i pripadnika zloglasne Handžar-divizije, za koju su „Mladi muslimani” u Sarajevu skupljali pomoć.

U zvaničnoj biografiji Alije Izetbegovića vrijeme od 1941. do 1943. godine pominje se kao period Alijinog školovanja u Realnoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. Kaže se, doduše, da je Alija bio jedan od osnivača organizacije „Mladi muslimani”, formirane u martu 1941, ali se tvrdi da se Alija nije slagao sa savezom „Mladih muslimana” „El hidajom”, udruženjem imama koje je otvoreno sarađivalo sa nacistima i regrutovalo muslimane u Handžar-diviziju. Sagovornici upozoravaju, međutim, da je Alija u to vrijeme pokazivao otvorenu mržnju prema komunistima, koje je otkucavao ustaškim vlastima.

– Jedna od žrtava Alijinog doušništva bio je Ibrahim Kamenica sa Malog Alifakovca, čiji je otac držao bojadžijsku radnju u Telalima, na čaršiji. Ibrahimov otac 1942. godine morao je da proda kuću na Bistriku, kako bi ga izvadio iz ustaškog zatvora. Ibrahim je odmah potom pobjegao u šumu, partizanima. Poslije rata u Zagrebu je završio elektrotehniku i postao profesor na fakultetu. Umro je poslije ovog rata, a o porodici Izetbegović nije mislio ništa dobro – navodi naš izvor.şy

On dodaje da srpski mladići koje je Alija prokazao ustaškim vlastima nisu imali sreću da požive toliko dugo.
– Jasenovac je, zahvaljujući kovačkom zanatu, preživeo jedino Uroš Miletić, koji nam je i potvrdio da su u tom logoru ubijeni Špiro Knežević i Alijin školski drug iz gimnazije koji se prezivao Vojnović. Obojica su živjeli na Babića bašči, iznad ulice u kojoj su stanovali Izetbegovići. Vojnović, kog smo zvali Vojno, bio je viđen momak koji nas je učio da plivamo, dok je Knežević bio napredni omladinac iz nešto imućnije srpske porodice koja je držala trafiku na Bentbaši – precizira naš izvor.

Željko Vujadinović, istoričar iz Banjaluke, naglašava da se nije posebno bavio Izetbegovićevom biografijom, ali da je poznata činjenica da su „Mladi muslimani”, čiji je Alija bio aktivista, djelovali protiv komunista.
– Oni su bili neka vrsta podmlatka „El hidaje”, organizacije koja je sarađivala sa vlašću nacističke NDH. Međutim, „Mladi muslimani” zalagali su se i za autonomiju Bosne, nezavisne islamske države, koju su zamišljali kao dio globalne islamske zajednice. Taj ideološki i politički program, čiji je produkt Izetbegovićeva Islamska deklaracija, posebno je oživio početkom 70-ih godina, nakon konačnog priznavanja muslimanske nacije u bivšoj SFRJ, pa sve do procesa protiv „Mladih muslimana” iz 1983. godine, kada su se vlasti obračunale sa Izetbegovićem i njegovim istomišljenicima – kaže Vujadinović.

U periodu od šest meseci na području Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Ugljevika, Šekovića, Vlasenice, Gradačca, Bosanskog Šamca, Lopara, Tuzle, Lukavca i Kladnja pobijeno je najmanje 1.803 lica, s tim da je na području Šida, Sremske Rače i Vinkovaca stradalo preko 700 civila. U bestijalnosti, pripadnici ove jedinice posebno su se istakli u masakriranju ranjenih, zarobljenih partizana. Spirala zločina je bila jednodimenzionalna – podjednako se odnosila na starce, žene i djecu, te odrasle muškarce. Naročito su svirepi bili prema mladim ženama, koje su silovali do nesvjesti, zatim ih masakrirali rezanjem dijelova tijela (dojki i polnih organa) i na zvijerski način ubili. Svjedočeći o zločinima pripadnika ove jedinice u Loparskom srezu, jedan zarobljeni čovhek daje iskaz:
– Nakon ubistva partizana iz baze trupe 13. SS divizije pohapsile su 218 lica, što ljudi, što žena i izvjestan broj djece a svi stanovnici sela Jablanice (oko 70), Mačkovaca (33), Tobuta (4), sela Vukosavci i Lopara (23). Ista lica su pohapšena kao Srbi a uz to i kao mještani partizanskih sela. Tako pohvatana grupa ljudi je dovedena u Lopare, jedan dio je zatvoren u prostorije kafane Milana Žarkića, a jedan dio je držan pred kafanom. Kad je pala noć, a to je bilo tačno na treći dan pravoslavnog Vaskrsa 1944. godine, nekako oko 9 sati uveče, započela je krvava klanica nedužnih ljudi. Kako su svi pohapšeni bili vezani žicom na rukama iza leđa, to su SS-ovci uzimali jednog po jednog i stavljali mu omču oko vrata i podizali na jednu granu, na lipu. Pošto su žrtvu dvojica objesili, nekoliko njih su je mlatili po prsima gvozdenim šipkama i štanglama. Kada je izgledalo da žrtva pokazuje znake života, onda su je skidali, a zatim je neki pripadnik 13. SS divizije s nadimkom ‘krvavi’ iz Čelića uzimao nož i probadao žrtvi ispod grkljana. Poslije toga ostali zločinci pripadnici 13. SS divizije stavljali bi žrtvi zapaljenu cigaretu u usta, a ‘krvavi’ ostavljao nož zaboden u vrat i pušio cigaretu. Popušivši cigaretu dopola ponovo se laćao posla, a kad se žrtva počela u samrtničkom ropcu koprcati, ‘krvavi’ ju je konačno priklao – navodi se o zločinima Handžar divizije u Posavine 1944. godine. 
U to vrijeme tamo je bio i Alija Izetbegović. Alija koljač, nije nemoguće, jer činjenice govore suprotno,….