Igraju Borac i Velež. Teško vrijeme, blato na Gradskom stadionu, početkom drugog poluvremena penal za banjalučane. Legendarni komentator Mirko Kamenjašević ovako je to slikovito dočarao:

– Loptu uzima Abid Kovačević, Borčeva perjanica. Udarac!!!! (tišina nekoliko sekundi, ni muva se ne čuje). Abid je izgleda mnogo ljut. Nije pogodio, dragi slušaoci, ali lopta koju je pukao preko gola, još putuje negdje prema Laktašima!!!

Eto, možete misliti kakav je udarac imao Abid Kovačević, po mnogima najbolji igrač Borca svih vremena, ili ako ga malo manje volite, jedan od trojice najboljih, uz Tomu Kneza i Husniju Fazlića.

Danas Abid Kovačević živi na relaciji Opatija – Sjedinjene Američke Države. Za sezone (april – septembar), bude na hrvatskoj obali, ostatak kod sina u Americi. Naš portal imao je privilegiju, jedini sa ovih prostora da napravi intervju sa velikim asom sa Vrbasa. Kažemo nažalost jedini, jer danas neki viđeni banjalučani, tog istog Aida Kovačevića nogom su šutnuli u guzicu kada je lako bilo biti nečovjek, a teško čovjek. On to nije zaboravio, i zato je rana toliko velika, da i 21 godinu poslije rata još uvijek ne želi u Banjaluku (bio dva puta, na sahrani i oko imovinsko pravnih odnosa, ali se nikome nije javio).

– A šta ću ja u Banjaluci, zar da krenem prema Gradskom stadionu, i da me portir zaustavi i pita gdje sam pošao? Danas me toliko poznaju u mojoj Banjaluci. Borac mi je sve dao u životu, ali i ja sam njemu. Svoje najbolje godine, mladost, zdravlje, i kad su mi nudili kule i gradove, nisam razmišljao, Borac je uvijek bio prva opcija. Zato nisam igrao za reprezentaciju Jugoslavije, zato nisam otišao u Real ili Barselonu, već u grčki Etnikos, ali opet sa ponosom kažem, kada bi birao opet bih sve isto izabrao, do te proklete 1992. godine. Bilo ne ponovilo se – priča sa sjetom Abid Kovačević.

Kad je trebalo biti samo čovjek, oni koji su mu bili “prijatelji”, iznevjerili su ga. Ostavili ga na milost najgorem mogućem šljamu, pa makar oni bili i iz srpskog naroda. Danas neki od njih sjede u zgradi Vlade RS, ministruju, savjetuju, a kitili su se perjem Abida Kovačevića.

Zato je Bida, i danas simbol slobodne Banjaluke, one Banjaluke koja je gordo koračala i tada,  teškim vremenima, ali sa boljim ljudima, nego danas. Zato nam ulice danas nose imena po onima koji su jednom, dvaput bili u Banjaluci, ili nisu nikada.

Dok je i Abid ne dobije, pa makar i za života, neće Banjaluka biti ono što je bila, ni fudbalska, ni građanska, ni rajina. Svačija i ničija, i nije za Abida Kovačevića,…