ABID KOVAČEVIĆ: EVO ASA SA VRBASA

“Evo asa sa Vrbasa”,…… Tako su prije trideset i kusur  godina počinjali radio prenosi iz Banjaluke, kada je Borac igrao važnu ulogu u šampionatu bivše Jugoslavije. A taj as bio je Abid Kovačević, vihorno krilo “crveno – plavih” koji je uz Tomu Knezu i Husniju Fazlića u svim anketama proglašen za najboljeg igrača u istoriji Borca. Danas pomalo zaboravaljen od svih, 62 – godišnji Kovačević mirno penzionerski živi u Funtani, nedaleko od Poreča. Popularni Bida se ekskluzivno za naš portal prisjetio svoje sjajne karijere, koja je po mišljenju svih ostala nedorečena, jer radilo se  o vanserijskom talentu.

Kako danas živi Abid Kovačević ?

– Nemam dodirnih tačaka sa fudbalom. Istina trenirao sam loaklni klub u Poreču dvije godine, ali sam odustao. Imam apartmane i zajedno sa supugom Sabinom od aprila do novembra sam u Hrvatskoj. Ostalih šest meseci provedem u Sjedinjenim Američkim Državama, gde sam živio 10 godina. Tamo mi je i sin  Anes, koji je doktorirao hemiju na Jejlu. Nije na oca kada je fudbal u pitanju, ali ponekad rekreativno sa društvom zaigra.

Kako gledate na vrijeme provedeno u Borcu ?

– Uh, davno je to bilo. Kao pionir stigao sam iz Mrkonjić Grada 60 i neke. Prvi trener bio mi je pokojni Alija Osmančević, a stasavao sam uz Iliju Miljuša. Bilo je lijepih trenutka, a zenit smo dostigli poslije drugog povratka u Prvu ligu 1975. godine. Te tri – četiri godine igrali smo atomski fudbal. Stasala je sjajna generacija, koja je bila u vrhu jugoslovenskog fudbala, ali sa razlikom što je tada ta liga bila u samom vrhu Evrope. Đulić, Kušmić, Vidačak, Kreso, Marjanović, Smileski, Sejdić, Gavrilović, Ibrahimbegović, Buković,….  bojim se samo da nekoga ne preskočim.

Godinu dana ste proveli u Zagrebačkom Dinamu ?

– Prvo sam odslužio vojsku i sa 29 godina sam se uputio u Zagreb. Te sezone sam bio najbolji igrač i strijelac “modrih”. Prvih šest mjeseci trenirao me Đelma Marković, a onda preuzeo Ćiro Blažević. Na kraju sezone dobio sam ponudu iz Etnikosa, koja je u to vrijeme bila financijski izuzetna. Otišao sam i u Grčkoj proveo tri godine, ali ostaje žal što nisam ostao još koju godinu u Dinamu, jer već te sezone, osvojen je šampionat Jugoslavije. Mogao sam mnogo više postići, ali već su bile i godine stisle, moralo se misliti na egzistenciju.Međutim, i danas evo 30 i koju godinu poslije, gdje god se okrenem u Hrvatskoj, ljudi me prepoznaju, pitaju jesam li ja onaj Abid što je igrao za Dinamo. Valjda im je onaj moj čuveni lažnjak ostao u sećanju, hahahahah.

I ranije su vas proganjali veliki klubovi ?

– Kada smo ispali iz Prve lige 1974. godine u Banjaluci su “visili” emisari Zvezde i Dinama, nudili “kule i gradove”, ali Borac nije htio ni da čuje za transfer. Takva su vremena bila, imao sam ugovor, a i da nisam, klub u kojem igraš uvijek ima prednost u razgovoru. Da sam tada sa 22 godine prešao na “Marakanu” ili “Maksimir” verujem da bi i moja karijera imala sasvim drugi pravac.

Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrali ste samo jedan meč. Da li je to malo s obzirom na vaš kvalitet ?

– U moje vreme konkurencija je bila strašna, a Banjaluka je bila da se ne ležamo fudbalaska provincija. Šta je mogao tada “plavušasti balavac” u konkurenciji Džajića, Šurjaka, Vabeca, Šećerbegovića. Koliko sam samo mečeva presjedio na klupi A tima. Gledam sada fudbal i mjerim ga sa onim vremenom, ne znam gdje bi mi bio kraj. Real, Barselona,…. Nisam ja prepotentan, ali Borac iz moje generacije mogao je savladati bilo koji tim u Evropi, a da to ne bude slučajno,već da ih nadigramo. E, sad u tu priču ubacite ove veće klubove, i vidite kakve su karijere njihove zvijezde imali.

 Imate li želju da danas dođete u Banjaluku i pogledate svoj Borac ?

– Ne znam šta bi vam rekao, dosta Vrbasa je preoteklo od mladosti i onih  ljepših vremena. Zadnji put sam bio 2002. godine na sahrani majke, ali samo kratko, do stadiona nisam svratio. Pitam se da li bi imalo i smisla, možda me niko ne bi ne prepoznao. Ali, ostalo je ono nešto što me veže. Uđem često na portale, vidim da Borac dobro gura, pri vrhu je, nažalosr financije problem kao i uvije,  ali nešto detaljnije o klubu zaista ne znam. Ostvario sam kontakt sa veteranima kluba, i to me je baš obradovalo. Možda ponovo Borčevci jednog dana budu vodili glavnu riječ u klubu.

Imate li kontakt sa bivšim saigračima ?

– Ne, ako izuzmem Kresu, koji mi je vjenčani kum i koji živi u Americi, dakle isto daleko od današnjeg Borca, kao i nedavni kontakt sa Berislavom Bukovićem. Pozdravite mi sve tamo, ko zna, možda i navratim. Ipak je čovjeku drago, kada ga se neko sjeti posle toliko godina, što znači da je neki trag ostavljen. U Borcu sam odigrao i oproštajnu utakmicu baš sa Dinamom, dve moje najveće ljubavi.

Tako priča Abid Kovačević, vihorno krilo kakvog Krajina nije imala. Mnoge fudbalske, ali i one van njega, o kojima Abid ne želi da priča, jer je u građanskom ratu doživio golgotu, kao i mnogi njegovi sugrađani ostale su neispričane. Do jednog dana,…..

Ehom Gradskog stadiona još odjekuje glas radio reportera Milana Tomića: “Evo asa sa Vrbasa” Abida Kovačevića,…..

Resenbrek nije verovao,…..

Ostala je i anegdota iz vremena kada je Borac igrao sa Anderlehtom u Kupu Pobjednika Kupova u jesen 1975. godine. Belgijanci su prošli dalje, osvojili evropski trofej, ali je ostalo zapisano da su jedini poraz doživjeli u Banjaluci. Kovačević je igrao kao u transu, do očaja dovodio protivničku odbranu, a za Anderleht je tada nastupao i čuveni Resenberk, holandski reprezentativac, u to vrijeme jedan od najboljih svjetskih napadača.

– Poslije meča prišao mi je Resenberk i čestititao na odličnoj partiji, rekavši da odavno nije gledao boljeg igrača. Poželio mi je sreću uz opasku da se vidimo negdje u Evropi. Već sledeće godine u Jugoslaviji je održavano Evropsko prvenstvo. Borac je tada bio drugoligaš, za mene nije bilo mjesta na spisku, ali Resenbrek je sa Holandijom osvojio bronzu. Prenijeli su mi saigrači iz “plavog” dresa, da kada se povela priča o našoj selekciji, prvo je pitao, ima li onog plavog Kovačevića. Kada je dobio negativan odgovor, nije se mogao načuditi. Kakvu to reprezntaciju ima Jugoslavija, kad nema mjesta za Kovačevića u njoj – priseća se Abid.

Ćirin miljenik

Lijepo mišljenje o Abidu Kovačevići ima i Dragan Džajić njegov suparnik na lijevoj strani, pa pokojni Miljan Miljanić, koji je godinama pokušavo da dovede Abida u Zvezdu, ali bezuspješno. Slično priča i legendarni Ćiro Blažević:

– Ma nedirajte mi Abida. On je moja bolna tačka. Sine, igrao je jedin godinu za Dinamo, ali kao da je u njemu proveo deset. Toliko su ga cijenili. E, da sam imao takvog igrača u kasnijem trenerskom poslu. Abid je bio zvjer na terenu, i janje van njega – priča Ćiro.