Svakog dana objavljivaćemo transkripte Kemala Čauševića, a u sledećem nastavku čitaćete kako je Dragan Čović prodao hale “Sokola” Uprvi za indirektno oporezivanje i koliko je ko bio dobar u tom prljavom poslu.

Vrlo brzo doći će na red i afere najvećih dužnosnika Republike Srpske. Čitajte “Pravdabl.com” i saznajte istinu koja je skrivana od vas,….

CO

Čović

 

Svojim iskazom i željom da bude svjedok saradnik, Kemal Čaušević, bivši direktror Uprave za indirektno oporezivanje u vrtlog milionskih afera stavio je krem BiH društva, ali i Republike Srpske, pogotovo onaj politički dio. Naš portal došao je do ekskluzivnog izvještaja Čauševića, koji ćemo podijeliti sa vama u narednih nekoliko nastavaka, a zbog autentičnosti dokumenta, on je podijeljen baš onako kako je Čaušević i otkrivao detalje:

Negdje 2003. godine kada sam preuzeo dužnost direktora Uprave kao institucije u nastajanju već je postojala afera koja je medijski publikovana o kupovini zgrade vlasništvo Soko Mostar a koja je bila devastirana,tačnije u potpunosti spaljena. Tu zgradu kupila je u privatizaciji neka grupa lica, a od te grupe Carinska upraca Federacije od Sokola u kojem je direktor bio Dragan Čović. U tom momentu zgrada je plaćena 600.000 maraka a kupoprodajni ugovor je bio na 900.000 maraka. Taj ugovor je htio osporiti Želimir Rebac direktor Carinske uprava Federacija, a ugovor je bio potpisan prije njegovog stupanja na dužnost od strane čini mi se Kasumović Fuada i Sikirić Slavka. Ko je potpisao ispred „Sokola“ nije mi poznato. Nakon objedinjivanja Carinskh uprava i mog dolaska na čelo Carinske uprave kupovina te zgrade odnosno realizacija potpisanog ugovora je postala pitanje iz moje nadležnosti, a u skladu sa ugovorom Uprava je dugovala „Sokolu“ negdje oko 300.000 maraka, moguće i nešto malo više. Ja zbog afere koja je postojala u tom momentu sam obazrivo postupao sa navedenim ugovorom i nisam isplatio taj ugovoreni dug sve dok Upravni odbor uprave na inicijativu Dragana Vrankića i Jerke Marića, članova Upravnog odbora nisu odlučili da uprava isplati preostatak duga. Pravobranilaštvo BiH mi je dalo saglasnost za isplatu tog preostatka duga, pa je taj dug isplaćen. Ovo se dešavalo 2004. godine, možda čak i 2005. a mislim da je bila 2004. godina, a to je relativno lako utvrditi kroz zapisnike sjednica Upravnog odbora. U jednom momentu na inicijativu Adnana Terzića pozvan sam na sastanak sa Draganom Čovićem tako što bi se taj sastanak održao u Mostaru. Ja sam imao nekakav odnos zahvalnosti prema Čoviću jer je Čović kao ministar finansija Federacije odnosno kao funkcionalni šef ministarstva bio prema meni korektan i kada su mi priznali neki iznos 50-ak hiljada maraka kao pretrpljenu štetu zbog ulaganja koje sam imao u stan, a u kojem sam više godina živio u poratnom periodu u vlasništvu Vlade Federacije. Taj iznos od 50.000 je u principu meni priznat kao dio cijene stana kojeg sam sagradio i u kojem potkrovlju i danas živim. Kafu smo popili u hotelu Ero, Terzić, Čović i ja, a dovezao nas je Edin, moj vozač i nije bio samnom u društvu. Tom prilikom Adnan je rekao da se malo provozam sa Čovićem njegovim džipom. U neposrednoj blizini te zgrade koju je Uprava kupila od Sokola vozali smo se ja i Čović. Terzić nije bio sa nama. Čović mi je tada pokazaojednu zgradu preko puta od ove koju smo kupili, a radilo se o hali koju je „Soko“ koristio u prošlosti. Radilo se takođe o objektu koji je podrazumijevao  i zahtijevalo veliko ulaganje ukoliko bi se stavilo u funkciju za bilo kakve praktične potrebe Uprave. U kasnijoj proceduri vještak je vrijednost objekta procijenio na iznos oko 900.000 maraka, a radi se o vještaku Kezman Avdi. Već tada u razgovoru u kojem sam ja Čoviću stavio do znanja da ta zgrada Upravi ne treba, ali Čović je insistirao da bi to Uprava trebala kupiti i da bi to trebao biti iznos od oko 1,500. 000 maraka. Načelno sam pristao na njegov zahtjev, a u razgovoru sam spomenuo da bi se taj prostor mogao koristiti kao skladišni prostor za potrebe Uprave za indirektno oporezivanje, a sve ovo sam mu prenio možda nekih mjesec dana nakon prvog razgovora u vili Ivanković u okolici Mostara na putu prema Blagaju, a na tom sastanku su pored Čovića bili Vjekoslav Bevanda,Vrankić i ja. Ono što sam im odgovorio je bilo u skladu sa objašnjenjima koje mi je dao vještak Kezman i Mato Majić šef carina Mostara koji su mi objasnili u koje svrhe bi se taj prostor mogao iskoristiti. Na tom sastanku postigli smo dogovor da Uprava kupi  tu zgradu od „Sokola“. Treba i pojasniti da Uprava nije zgradu kupovala od „Sokola“ nego od nekog Čovićevog kuma ili prijatelja koji tu zgradu prvo privatizovao, pa je potom prodao Upravi, a zgrada je privatizovana u vrijeme kad je Čović bio direktor „Sokola“. Međutim, kada je pitanje kupovine zgrade bilo za Upravni odbor pojavio se novi iznos po kojem je trebalo kupiti ovu zgradu, a to je bilo oko 2,100.000 maraka ,a taj iznos premašio ukupni iznos koji je Uprava imala u budžetu za kapitalna ulaganja. Upravni odbor je donio odluku da se zgrada kupi za iznos od dva miliona, odnosno da se potroši cjelokupan iznos stavke za kapitalna ulaganja, a Čović time nije bio zadovoljan, pa je organizovao sastanak u restoranu „Amerikanac“ u Sarajevu, a sada se taj restoran zove „Felini“, taj restoran je preko puta ulaza u Centralni zatvor, odnosno u neposrednoj blizini Kantonalnog suda u Sarajevu. Na tom sastanku vidjelo se da su Bevanda i Vrankić u potpuno potčinjenom položaju u odnosu na Čovića i da se gotovo pa utrkuju ko će mu se više približiti u kontaktu. Doduše Vrankić je bio suzdržan i realan i svjestan da je ponuda od 2,1 milion odbačena i da se ništa više i ne može uraditi po tom pitanju, jer je kupovina limitirana budžetskim sredstvima. Čović je bio ljut dajući objašnjenje da se to njemu ne uklapa u njegovu matematiku, a stavio mi je do znanja da je u tu matematiku stavio i mene, a to se i nadovezuje na prvi razgovor sa Čovićem kada smo se vozali u džipu, kada mi je objasnio da sam ja njegova briga, što sam ja razumio da je njegov plan da on mene nešto nagradi ako budem sarađivao. Realizacija kupoprodajnog ugovora dešavala se prije 16.03.2009. godine, a ja sam otezao sa potpisivanjem ugovora pravdajući da za taj posao nemam saglasnost Državnog pravobranitelja. Međutim, oni su ubrzo pribavili saglasnost pravobraniteljice Dragice Miletić koja se uskoro i lično uključila u realizacijiu potpisivanja ugovora kada je od mene tražila da zajedno idemo u Mostar, da kod notara u Mostaru potpisujemo ugovor, uz napomenu da će nas u Mostaru čekati žena Bernardica sa kojom smo zajedno otišli kod notara u Mostaru, gdje smo ušli ja i Dragica i čini mi se neka notarka, koja je obrađivala ugovor. Prilikom potpisivanja ugovora bio je neko i ispred prodavca zgrade koji je meni djelovao uznemireno i isprepadano. Nakon potpisivanja ugovora realizovana je isplata sa računa Uprave što su radile nadležne službe Uprave. Ja imam sva ta imena vlasnika zgrada „Sokola“ odnosno osoba koje su privatizovali „Soko“, pa ću to u svojim detaljnijim izjavama i detaljisati i objasniti. Nakon što je Uprava postala vlasnikom i ove druge zgrade, slijedila je rekonstrukcija, a kako bi se prostor prilagodio realnim potrebama Uprave u smislu nadogradnje i rekonstrukcije zgrade, pretvaranja kupljenih prostora u kancelarijske, skladišne i tome sl. prostore. Želim naglasiti da sam uoči kupovine ove druge zgrade ja insistirao da kupovinom zgrade i njenom rekonstrukcijom prestane ugovorni odnos između Uprave i Vidačka, tj. Ante Vidačka s kojim je Uprava imala ugovor o najmu carinskog terminala, a taj terminal CU Federacije je rentala od Vidačka od 1992. godine, iako je sve to bilo jako sumljivo, jer koliko se ja mogu sjetiti Vidačak nije bio vlasnik parcele koju je iznajmljivao Upravi, jer se radilo o autobuskoj stanici koja je državno vlasništvo. Tada je Upravni odbor usvojio ovaj moj stav i odluka o kupovini zgrade je zamrznuta i dio poslovnog aranžmana, a ono što je izvijesno da ta odluka Upravnog odbora nije ispoštovana, jer Vidačak i dalje koliko ja znam  izdaje terminal Upravi. Kada je pripreman projekat za rekonstrukciju zgrade za potrebe Uprave za indirektno oporezivanje. U realizaciji rekonstrukcije zgrade Sektor poslovnih usluga je prvo naručio projekat od jedinog projektnog ureda u Mostaru, a nisam siguran ko je u tom momentu bio rukovodilac odjela, da li je Džemal Nekić ili Hajrudin Lagumdžija. U projektu koji je izrađen bilo je nekoliko nelogičnosti na koje mi je ukazao vještak Avdo Kezman koji mi je rekao da bi ja mogao imati problema sa zakonom zbog nekih stvari navedenih u projektu, poput da će zgradu ostakliti tačno određeno preduzeće FEAL i tome slično, što je kršenje Zakona o javnim nabavkama i tada sam intervenisao u smislu da to ne smije biti sadržaj Javnog poziva, odnosno tendera koji je provoden. Nakon završenog predmjera radova urađen je Zakonom propisani Javni poziv učesnika u tenderu i njih 16 su dostavili svoje ponude koje su varilale od iznose 3.9 najnižeg ponuđača pa do 5,5 miliona koja je bila najskuplja ponuda, a te ponude obuhvatale su praktično potpuno opremanje zgrade od 300 radnih mjesta. Tender je provođen zakonito i ja sam se pobrinuo da se ponuđač izabere u skladu sa zakonom. Komisija je izabrala najpovoljniju ponudu koja je bila od 3.900.000 maraka. Međutim, već tada su počele neke igre i igrice oko odabira izvođača, pa me je Mirsad Kebo optužio da imam namjeru da izaberem neku firmu koja je navodno vlasništvo Safe Oručevića i u tom smislu me je opanjkavao kod Tihića i kod Hajre Lagumdžije, pa su mi naglašavali da će kadrovska komisija SDA na čijem je čelu bio Kebo mene razriješiti. Uskoro postupajući po žalbi nekog od učesnika tenderske procedure, Ured za razmatranje žalbi Vijeća ministara, ukinuo je tendersku proceduru iz nekog, po meni neopravdanog razloga, da bi komisija trebala eliminisati najvišu i najnižu ponudu te izabrati nekog od ponuđača koji se kretao između najviše i najniže ponude oko 4 miliona. Nakon ovoga ja sam razriješen sa dužnosti direktora UIO 24. februara 2011. godine, a moj nasljednik v. d. direktora Džakula je proveo tendersku proceduru u kojo je ugovoren iznos od oko 7 miliona maraka bez namještaja, a to je na posljetku izašlo na iznos od preko 8 miliona kroz naknadno ugovorene usluge, odnosno radove. U najmanju ruku je čudno da je sada ista stvar plaćena duplo većim iznosom u odnosu na tender koji je osporen.

 

U nastavku

Špirićev posao sa šećerom

Svakog dana objavljivaćemo transkripte Kemala Čauševića, a u sledećem nastavku čitaćete kako je Nikola Špirić preko Uprave za Indirektno oporezivanje tražio način da prevari BiH za šest godina oko 60 miliona KM.

Čitajte “Pravdabl.com” i saznajte istinu koja je skrivana od vas,….