Odjeknuo je remi Borca sa slavnim Panatinaikosom (1:1) cijelim regionom. Brojni veliki sportski portali koji su o Borcu pisali samo u rijetkim prilikama, i to uglavnom negativno, ovaj put su svoje naslovnice “kitili” hrabrim Borcem. Zasluženo, jer “crveno-plavi” su se isprsili klubu koji ima više evropski utakmica, nego što Borac ima u Premijer ligi BiH!

Sve je mirisalo na “evropski štih”, što Borac uistinu jeste, jer je u nekoliko posljednjih godina napravio takvu transformaciju, da je to gotovo nestvarno. Naravno, nije sve idealno, bilo je i promašaja, lutanja, igračkih podvaljivanja, promašenih transfera, trenerskih enigmi, ali svaki taj korak unazad bio je zalog za tri unaprijed, jer se planski išlo ka cilju, gdje je sada Borac. I neka traje dugo, dugo, jer ova priča ne smije biti ona iz filma “Posljednji Mohikanac”. Evropa je tu, i nije samo geografski došla na obale Vrbasa, već i u finansijskim injekcijama koje su nestvarne za naše uslove. Ukoliko bude mapeti i razuma na Gradskom stadionu, taj zalog bi trebao biti kapital da u novom olimpijskom ciklusu (naredne četiri godine), svjedočimo novom stadionu, i plasmanu u grupnu fazu Lige šampiona. Možda sada zvuči nerealno, ali ona nikada nije bila bliža!

E, sad postavlja se pitanje, da li sa 4.000 duša na stadionu, kada pada kiša, Borac i Banjaluka zaslužuju Ligu šampiona.

Ne!

Nažalost, po prvi put u istoriji, Borac i Banjaluka ne idu zajedno ruku pod ruku, ma kako to teško i otrcano zvučalo, krajiška ljepotica ostavila je svoj Borac da u prohladnoj oktobarskoj noći ostavlja krv, znoj i suze sam, bez prave podrške, aplauza.

Zašto je to tako?

Karte jesu poskupe, ali u gradu i regiji koja ima preko pola miliona stanovnika, zar nema 10.000 fudbalofila, koji bi pogledali sastav koji je igrao finale Lige šampion, bio polufinalista, po 20 puta osvajao šampionat Grčke i kup te zemlje. Ekipa koja ima tri srpska reprezentativca, bivša i sadašnja, na klupi trenera iz Urugvaja, koji je svoju zemlju prevodio na Mundijalu…..Zar to nisu sve pozivnice da se traži karta više. Očigledno nisu, jer prosječan Banjalučanin, razmišlja ovako: “Za 15 maraka kupiću nekoliko pivi i grickalice, i gledaću prenos na Areni, istina bez tona, jer komentator iz Banjaluke sve drugo radi, samo ne ono što bi trebao, da predoči ono što se dešava na terenu. Ali i to manje boli od činjenice da za nas troje na Istoku treba 90 maraka, a ionako ćemo popušiti, daće nam Grci 5-6 komada!”

To se zove nedostatak vjere u sebe, ali i i oko sebe. Niti su Grci potomci slavne Sparte, niti je Borac ikada u svojoj istoriji bio kanta za nabijanje. Padalo se i ginulo, ali uvijek s pjesmom umjesto jauka, i tako 98 godina…..To niko nije rekao ovim koji bi danas trebali dolaziti na stadion. Niko im nije ispričao priču sa Anderlehta, Metalista, Proletera, Olimpije, Crvene zvezde, Partizana, Dinama, Rudar Prijedora……kada se na mnogo manje komfornom Gradskom tiskalo kao po navici između 20.000 i 30.000 navijača. I oni su kisnuli cijeli dan, jer utakmica Borca je bila jednodnevni praznik, a ne obaveza od dva sata.

Sve dok ne usadimo to, da je utakmica Borca ljubav, a ne stil života da budem viđen i da postavim dobru fotku na društvenu mrežu, imaćemo ovo što smo imali tužne noći tog četvrtka. Jer bod će ostati, ali bruka traje dovijeka…..

Smiju nam se po Sarajevu, Mostaru, kažu da je Borac teoretski morao igrati na “Koševu”, imao bi podršku 6.000-7.000 ljudi. Kažu da je Velež igrao svoje utakmice na “Grbavici”, i da je imao 10.000 na svakom meču. Samo da se zna da je Mostar dva i po puta manji od Banjaluke, i da pored Veleža ima i drugi veiki klub u gradu, za razliku od Borca koji je brend sam za sebe.

Kada ovome dodamo i otužnu političku sliku pred loklane izbore, u kojoj se Banjaluka podijelila na dva tabora, a Borac ispašta i zbog jednih i zbog drugih, onda imamo ovo što smo vidjeli, a svi bi volili da to nismo gledali.

Kako dalje?

Igrati još jače, bolje i ne pozivati više svaku utakmicu ko papagaj publiku. Oni kojima je stalo doći će, a oni koji gledaju prema “Marakani”, ili nekoj evropskoj metropoli poželiti srećan put “Putuj igumane” i ne vraćaj se…

Ima sjemena Veselina Masleše još uvijek u Banjaluci i Krajini, gospodstva Mladena Stojanovića, srca ko Kozare Marijana Beneša, i ljubavi prema Borcu.

Igrajte za one kojima srce tako kuca…..