Nekada su se kuće gradile da u njima živi nekoliko generacija, i uz minimalne prepravke tako je to trajalo vijekovima.

Jedan od takvih, kao živi svjedok vremena jeste i ona selu Poloju, u opštini Brod.

U tom selu stoji stogodišnja kuća, koju je sagradio Mihajlo Vučanović, čije je imanje naslijedio njegov sin Savo.

Polojska kuća, sagrađena je od hrastovih vertikalno postavljenih stubova, međusobno povezanih. Temelji su izgrađeni od sitne cigle i to deset stubova ukopanih u zemlju, na kojima stoji kuća i koji je izdižu od tla, te čuvaju od poplava, kojima je ovaj teren često podložan.

– Vanjske i unutrašnje strane zidova ravnane su slobodnom rukom i u bijelo obojeni ”živim krečom”.  Podovi kuće su izrađeni od dasaka, po kojima je nanesena zemlja pripremljena kao za zidove kuće – objašnjava Savo.

Plafon je takođe od drvenih dasaka, samo što su nekada bile oblijepljene tanjim slojem blata. Kuća je pokrivena ”biber crijepom” na kojem se  vremenom nastanila mahovina.

– Ova kuća je dimenzija šest puta tri metara i tih 18 kvadrata, kolika je kuća i njene dvije sobe, pružala je sve što je jedna porodica trebala. Za više nismo znali, ali i ostale komšije slično su živjele, tako da se i nije moglo, a ni težilo većoj kući – ističe Savo.

On kaže da je ova kuća po stilu gradnje tipična za ovo selo.

– Veći je posao bio poravnati teren, gdje će se graditi, nego sama gradnja kuće. Zemlja je ručno kopana i prevožena u kolicima, volovskom ili konjskom zapregom. Velika je to muka bila. Savjest mi sada ne dozvoljava da veliki trud svog oca, ali i svih komšija, koji su pomagali, prepustim korovu i zaboravu – rekao je Savo.

On kaže da za ovih 100 godina, kuća nije mnogo propala, ali da se na hrastovim gredama, jasno vide tragovi starosti, te da to ipak daje čar ovoj građevini, koja je po načinu izgradnje, odavno počela tonuti u zaborav.

– Ja sam se ovdje rodio, proveo djetinjstvo i mladost. Samo me protekli rat na kratko odvojio od ove ljepotice. Meni je ova kuća draža i od one u Liješću, tako da joj ne dozvoljavam da nestane. Svakodnevno odem do polojskog kućišta, raščistim lišće koje padne u dvorište, pokosim okućnicu, pregledam voćke i njive koje se vežu uz kuću. Uvijek nešto uradim, pa tek onda dušu odmorim u malenoj sobi u kojoj su stari krevet, kredenac i peć – priča Savo Vučanović, poslednji čuvar tradicije u selu Poloju.