Dovoljno je samo reći Viktor Kupljenik, pa da se oni stariji Baanjalučani  sjete nekadašnjeg “nebeskog orla”, apsolutnog rekordera u padobranskim skokovima bivše  Jugoslavije. Ko zna koliko bi Kupljenik nanizao još skokova da nije bilo rata, ali je zasigurno da bi cifra od 6.134 skoka bila bar dvostruko veća.

Viktor danas živi, sa suprugom Fatimom i sinom Igorom u Ljubljani, ali živi za dan kada će se vratiti u grad na obalama Vrbasa.

– Banjaluka ja moj grad. Tu sam došao kao srednjoškolac. Samo sedamnaest godina sam imao, kada sam se iz Ljubljane, sa dva kofera, zaputio u Banjaluku. Tu sam sazrijevao, postao čovjek. Oženio se i skućio. Postao neko i nešto. I cijelo vrijeme, što sam proveo u Ljubljani, Banjaluka mi je bila u mislima. Hoću da se vratim! I vratiću se! Nemojte misliti da nekome podilazim, ali da je Milorad Dodik tada bio predsjednik RS, zasigurno Viktor Kupljenik ne bi napuštao Banjaluku. Zašto ovo sada kažem? Dodik je bog! On je lider! Čovjek od povjerenja. Nikoga ne potcjenjujem, bože sačuvaj! Ja jednostavno tako mislim, i želja mi je velika da se sa gospodinom Dodikom sretnem. On će mi dati podršku da se vratim. Ćiro Blažević je, dok je bio selektor reprezentacije BiH, bio kod Dodika. Tražio je podršku i dobio je. Ne bi Ćiro bio Ćiro  a da ne   kaže : “Ma svi na jednu, a Mile na drugu stranu. On je bog.”

Svoju sportasku karijeru Viktor je započeo na golu Rukometnog kluba Borac, davne 1961. godine.

Ja sam i u Ljubljani branio za jedan vojni rukometni klub, koji se takođe zvao Borac. Logično je bilo da  se okušam i na golu banjalučkog. Tadašnji trener Vojo Milosavljević  me je  poslije jednog treninga očinski zagrlio i rekao mi samo:”Mali vidim da grizeš na treningu. Daješ se sto odsto ali… Znaš Viktore za golmana su potrebni viši, korpulentniji momci koji mogu “pokriti” gol. Ti si mali, ni petinu gola da pokriješ. Golove će ti “kroz uši” zabijati. Batali ti rukomet!Lati se bilo kog drugog sporta. Uspjećeš”. Poslije ovih riječi ja skamenjen!Da dignem ruke od rukometa, a toliko sam mu se bio predao! I baš tog proljaće 1961. godine pročitam oglas da Aero klub “Rudi Čajavec” vrši upis kandidata za padobrance. E tu mi niko neće moći reći: Batali to, mali si rastom!

 

Upisao se u klub, ali svojima u Ljubljani nije smio reći. Prvog skoka sjeća se i danas, i uvijek ponavlja da se to riječima ne može opisati.

Skočio sam padobranom preko šest hiljada puta. Tačnije rečeno 6.134 skoka imam u knjižici. To je bio apsolutni jugoslovenski rekord. Da nije bilo ovog rata, vjerovatno bi ta brojka bila dvostruko veće. Ja sam godinama i nastavnik padobranskog letenja. Mnogo sam padobranaca obučio. Neki su, poput Ljubiše Prodanovića, Milana Seferovića, Josipa Popovića i Dijane Kupljenik, to je moja kćerka, postali reprezentativci BiH a i Jugoslavije. Nikada, nikome od njih nisam znao da kažem, da emotivno i slikovito opišem kako se osjećaš kada prvi put skačeš sa padobranom. Ja sam im znao reći: “Morate skočiti da bi osjetili svu ljepotu padobranskog skoka.”

Mnogo puta se Viktor Kupljenik penjao na pobjedničko postolje , ali je svakako najveći uspjeh postigao  na jubilarnom 20. Svjetskom prvenstvu na Bledu.

“Tuširali” smo mnoge reprezentacije i postali vicešampioni svijeta. Ispred nas je bila ekipa ČSSR-a, a iza nas Kanada, pa padobranske velesile: SSSR, SAD, Francuska,  Italija , Njemačka, Poljska…. U selkciju su pored mene bili Milan Dimić iz Zrenjanina, Dragoljub Dragović (Podrgorica), Josip Bušić (Niš) i Stefan Besjak iz ALC Bled, a rezerva je bio Momčilo Savić iz Beograda.

prisjeća se zlatnih trenutaka Viktor Kupljenik.

 

Davne 1972.godine postao je i prvak Jugoslavije. Iza njega su ostali sve reprezentativci: Pesjek, Dragović, Pavičević, Dimić, Marić.

Bilo je to u Murskoj Soboti. Pobijediti takve padobranske asove nije bilo lako. Ja sam već bio iskusan skakač, ravan onima ponajboljim u Jugoslaviji. Pored nekoliko titula republičkog prvaka BiH, 1974.godine sam bio i prvak Srbije. Bio sam na službi u Nišu, a takmičio sam se za AR Niš. “Bre burazore, otkud ti dođe pa nas potepa.”Bili su iznenađeni, jer nisu ni znali da sam ja u Nišu.

Nikada u profesionalnoj karijeri nije lomio nogu ili ruku, ali je nekim čudom  ostao živ kada je na “Kuriru”, kojim je pilotirao, otpala elisa.

Sva sreća pa se avion nije zapalio. Uspio sam nekako da ateriram. Ma udario sam, nosom aviona, u zemlju. Čak 16 puta mi se nije otvorio glavni padobran. Ni u jednom slučaju nije bilo “gusto”, jer bih aktivirao pomoćni padobran i bezbjedno se prizemljio. Ovo sa “Kurirom” je moglo biti pogubno.

Danas Viktor Kupljenik, ponekad, rekreativno skoči padobranom, ali je već 12 godina pilot profesionalac, i drži turističku turu Bled-Bohinj-Triglav.

 

Ljeti je turista kao pljeve. Ko jednom provede 45 minuta u panoramskom letu na ovoj maršruti, vjerujte mi, opet će doći. To je neopisiv doživljaj.

zaključuje Viktor  Kupljenik, apsolutni rekorder u padobranskim skokovima.

 

Padobranom na “randevu”

Sjeća se Viktor jedne zgode. Imao je dogovoren sastanak sa suprugom u Trapistima. Bilo je ostalo samo pola sata do sastanka, automobil nije imao, pješice ne bi stigao. Zamolio je kolegu pilota da poleti avionom.

– Kad je nadletio Trapiste, ja iskočim padobranom. Svi su bili zabezeknuti. Moj punac, pokoj mu duši, oduševljen. Tri dana se nije trijeznio, jer mu je bilo neopisivo drago što je zet padobranom skočio tik pored kuće na školsko igralište -kaže Viktor.

 

Desant na Drvar

Skakao je Viktor Kupljanik u mnogim prilikama, pred početak važne fudbalske utakmice, kada bi loptu donosio padobranom, ali kaže da mu je bilo teško sudjelovati u filmu “Desant na Drvar”.

– Baš je bilo teško. Nisi sam u vazduhu. Na hiljade nas je skočilo. Kiša pada, a magla se spustila. Svašta se moglo dogoditi. Srećom nije. Nije bar meni. Ne znam kako su ostali “preživjeli” desant na Drvar.

 

Tito i Naser

Imao je Viktor i jedan “politički” skok, i to na Tjentištu.

– Bilo je to na Sutjesci, kada je Tito otvarao monumentalni spomenik. Njegov gost je bio Naser, predsjednik Egipta.  Donio sam jugoslovensku trobojku sa neba. Tito i Naser su mi pljeskali sa osmijehom na licima. To je doživljaj koji se ne zaboravlja – prisjeća se Viktor Kupljenik.