Fudbaleri Proletera okončali su sezonu na drugoligaškom Zapadu porazom na ”Radolinki” od trnske Sloge (2:4). U čudom meču u kojem je domaćin imao prednost od 2:0 u ranoj fazi utakmice, ali motiv gostiju iz Trna koji su se borili za goli život na kraju je presudio.

Ipak, taj poraz uznemirio je duhove u fudbalskom Tesliću, a kapiten Dejan Gavrić na svom fejsbuk profili “okačio je” veoma interesantan status koji prenosimo u cjelosti:

Vezano za dešavanje poslije nedeljne utakmice, kao i sve one negativne komentare, uvrede i prozivke iznijete na račun nas igrača, želim da neko ko je dijete kluba, kome su djed i otac bili članovi kluba, neko kome je Proleter u srcu, ko je ove kao i predhodnih sezona dao puno za voljeni klub, iznesem SVOJ stav i mišljenje vezano za stanje u klubu i dešavanja na utakmici oko koje se diglo toliko „prašine” bespotrebno! 
Istina je da je klub Proleter ostao sa 11 igrača, ekonomom, trenerom i još jednim entuzijastom iz škole fudbala  i da je to sv što postoji vezano za seniorski sastav našeg voljenog kluba, koji neprekidno postoji i traje od davne 1926. godine. Juniori i kadeti koji praktično ne postoje neću da pominjem i komentarišem, ali hoću ono što znam.
Istina je da je nas 11 igrača i da već dva mjeseca nismo odradili niti jedan trening. Ne zato što nismo htjeli, već jednostavno osnovnih uslova za funkiconisanje jednog treninga nismo imali tj. dolazilo nas je po 6 – 7 na treninge.
Istina je da nas 11 svaku subotu ili nedelju igra samo utakmice i iz ljubavi i poštovanja prema klubu i gradu završili smo ovu sezonu i to po nama vrlo uspješno, ostvarivši nemoguću misiju u ovakvim uslovima, a to je opstanak u ligi u kojoj je na kraju ispalo tri kluba.
Istina je da smo mi igrači samoincijativno organizovali i sastanak sa načelinkom opštine, gospodinom Miličevićem 15. aprila, ali da navedeni sastanak nije dao nikakve rezultate i da smo prepušteni sami sebi do okončanja ove sezone, a šta ce biti dalje… to niko ne zna?! Ubjeđen sam, ništa, jer niko ne želi da preuzme klub i vrati na stare staze slave.
Istina je da su nama igračima i klubu svi okrenuli leđa, jer kako drugačije smatrati posjete na našem stadionu i našim utakmicama osim maksimalno do 50 ljudi koji kao i mi vole klub, a nekada smo znali mi isti igrači igrati i pred našim punim tribinama svakog vikenda i preko 800 ljudi. Zašto je to tako? Zar su igrači krivi? Domaći igrači, koji igraju srcem, ljubavi i koji su “izginuli” ovu zadnju polusezonu i dali poslednji atom snage da sačuvaju klub od ispadanja iz lige, a u krajnoj liniji i od gašenja, su po nekima krivi, jel?! 
Istina je da bi se klub još prije više od dva mjeseca ugasio, samo da nije postojala naša zajednička volja, ljubav i privrženost klubu i gradu i onome što volimo, da započeto izguramo do kraja. I uspjeli smo u tome, uprkos mnogim sabotiranjima pojedinaca. Očigledno da je naš opstanak sada zasmetao pojedincima, pa nas na svaki mogući način ti isti degradiraju, vrijeđaju, omalovažavaju, iznose neistine i uvrede na račun nas igrača, što niko od nas nije zaslužio. 
A sad vezano za nedeljnu utakmicu i prodaju kako je većina okarakterisala tu utakmicu. Od navedene prodaje i puštanja utakmice nije bilo ništa. Nikada nikog nismo pustili i nećemo, bar ja neću dok igram fudbal, a istina je da smo mogli ovu polusezonu igrati takve utakmice, kada su nam nuđene razne stvari. Svjedoci ste vi, istina malobrojni gledaoci, koji ste bili na utakmici vremenskim uslova i lošeg terena da mi igrači bez treninga, sa već ostvarenim ciljem opstankom, nismo mogli više i bolje od onoga, da smo dali i poslednji atom snage, da smo željeli pobjedu i da sezonu završimo sa uspjehom da srećni i zadovoljni mozemo otići.
 Ove stvari koje su se desile poslije utakmice, natpisi na društvenim mrežama su doprinijele mnogo tome da će nedeljna utakmica Moja, a i vecine mojih saigrača biti poslednja u dresu voljenog kluba.
Teško da će se naći neko ko će nas 11 „ratnika“ kluba iz ove polusezone moći ponovo okupiti zajedno i vratiti na stadion, poslije svega sto smo zajedno preživjeli!