Na početku svoje knjige, Milutin M. Jaćimović, shvativši da će čitalac s nepovjerenjem prihvatiti – da je antička Troja bila ustvari grad Skadar, te da je Skadar i potonja prijestonica antičke i srednjevjekovne Srbije, skreće pažnju na Volterovo upozorenje:
„Ako je veoma teško da se otkriju nove istine, još je teže, da one budu primljene i prihvaćene. Jer, prema nekoj nemiloj težnji ljudskog duha i po riječima ne znam kog mudraca, lakše je vjerovati u laž, koja se čula hiljadu puta, nego u jednu potpuno novu istinu“.
Jaćimović nam pruža potpuno novu istinu o Antici. Lomi njome tu okoštalu ljenost ljudskog duha – o kojoj iznese svoj uvjerljivi sud slavni pjesnik Volter. Istina u knjizi Jaćimovića nije vezana za neki (manje ili više važan) sadržaj istorije jednog naroda ili jedne oblasti na nekom od kontinenata, nego je vezana za cjelokupni antički sadržaj Civilizacije. Sadržaj koji krasi udžbenike – od osnovne škole do univerziteta. Jaćimović nam kaže, da „Odiseja“ i „Ilijada“ nisu poeme o grčkim državama, grčkim kraljevima, grčkim junacima… nego da su to poeme o srpskim državama, srpskim kraljevima i srpskim junacima… Među antičkim likovima iz vremena slavne Troje je i Ahil, plavokosi Srbin, o kojem je sačuvan podatak – da je jahao rasnog konja „Šarca“, onoga kojeg je srpski guslar novijeg doba darovao Marku Kraljeviću. Srbi čuvaju još jednu odliku junačkog Ahila, a i ona upućuje na Ahilovu pripadnost srpskom narodu. Arheolozi su našli više keramičkih posuda, na kojima je ugraviran lik Ahila – s muškom antičkom haljinom. A ta Ahilova haljina je okićena krstom s četiri ocila! Samo su Srbi u Evropi sačuvali četiri ocila i ugradili ga u svoje državne i ratničke grbove.
Naravno, Jaćimović nije jedini istraživač koji dovodi u pitanje istorijske činjenice iz vremena drugog i trećeg milenijuma prije Nove ere. Trojanski rat je bio oko 1200. godine prije Hrista i ta činjenica je podstakla mnoge pisce, da odbace tumačenje o grčkom osvajanju Troje, jer postoje pouzdani izvori, da su Grci naselili južni dio Balkanskog poluostrva u 7. ili 8. stoljeću prije Nove ere – 400, ili 500 godina poslije Trojanskog rata. Samo ova činjenica je bila dovoljna za preispitivanje evropske antičke istorije i bila je dragocjen putokaz za izvođenje novih zaključaka o Trojanskom ratu. A ta preispitivanja su i na stranicama knjige Milutina Jaćimovića.
Treba priznati Jaćimoviću, da je, s pravom, posumnjao u izveštaj priučenog njemačkog arheologa, Hajnriha Šlimana. Šlimanovo uvjeravanje svijeta, da je otkrio mjesto antičke Troje na teritoriji Turske, Jaćimović je doveo u vezu s programom Bečko-berlinske istorijske škole u 19. stoljeću. A ta škola je prilagođena suštini njemačkih imperijalnih planova prema slovenskim zemljama i slovenskim narodima. Proglasila je Slovene nedržavotvornim plemenima, koja nisu ovladala pismenošću i drugim civilizacijskim dostignućima do 9. stoljeća, kada će ih, navodno, opismeniti Grci, Romani i Germani. Ovome je pridodata i podvala da su Sloveni na Balkanskom poluostrvu i u Panoniji pridošlice iz Rusije i da su uzurpirali vlasništvo nad zemljom drugih naroda. Na taj način, Germanima se pruža pravo na istorijsku „pravdu“ – da uklone Slovene sa otete zemlje. Ova imperijalna najava o Slovenima na tuđim zemljama ne bi mogla opstati, da nisu: Germani, Romani i Vatikan obavili dvije podvale:
– Ahejci, Dardani, Iliri, Tračani, Dačani, Mizi, Dalmati, Peoni i oni s drugim imenima – a naseljeni u Antici na Balkanu nisu preci Srba (Slovena),
– Homerova Troja se nije nalazila na Balkanu.
Skadar
Geografske odlike Troje su oko Skadra
Jaćimović je opovrgao oba krivotvorenja Bečko-berlinske istorijske škole. U svojoj nevelikoj knjizi: „Troja, srpska prestonica Skadar“, objavljena na srpskom i ruskom jeziku, uvjerljivo dokazuje da je Trojanski rat, opjevan u Homerovoj „Ilijadi“ i „Odiseji“, bio obračun srpskih državica niklih na morskim obalama Sredozemlja i u dubini Balkana. On upućuje čitaoca, da nije moguće pronaći planinu u Hisarliku (gde je Šlimanova Troja), koja bi se mogla vidjeti – zajedno s Trojom i morskom obalom, kako je to sve posmatrao, s Tračkog vrha (na Šar planini), Bog Posejdon:
„Cijela se otuda Idska planina mogla da vidi,
Vidio se Prijamov grad i ahejske lađe“.
Milutin Jaćimović kaže, da se sa Šar planine, ili s Koraba, mogu videti: Prokletije, Troja i morska obala Jadrana – kako to opisuje i ovaj stih „Ilijade“, a takve slike nema na Hisarliku.
Na Hisarliku nema ni rijeke, koja bi predstavljala, vodom bogatu, Skamandar, koja, prije nego što se ulije u more, nosi vodu i osam svojih pritoka. A na Hisarliku, pored Šlimanove Troje, teče jedna mala rijeka, više potok. I kad su ljetnje žege, ona presuši. Autor nas upućuje još na jednu besmislicu u vezi s prirodnom okoline navodne Troje na Hisarliku. „Ilijada“ spominje, u blizini stvarne Troje, pored rijeke Skamandar, još jednu rijeku – ni nalik potoku na Hisarliku. Riječ je o rijeci Simoneti, koju je Jaćimović prepoznao kao rijeku Drim, a siguran je – da je antički Skamandar današnja rijeka Bojana.
Rijeka Bojana Rijeka Drim
Drim i Bojanu spaja i danas jedan vodeni rukavac, koji se spominje i u „Ilijadi“. Evo opisa Troje i te dvije rijeke s rukavcem u „Ilijadi“, što nijedan istraživač, osim onih iz Bečko-berlinske istorijske škole, ne bi mogao vezati za geografsku sliku na Hisarliku:
„A kad stignu do Troje i dviju tamošnjih rijeka,
Onde gde Simonet i Skamandar združuju vale,
Tu zaustavi konje bjeloruka Boginja Hera,
Od kola ispregne njih i maglom pokrije gustom,
A Bog Simonet njima ambrosije dade da jedu“.
Pouzdano svedoče stihovi „Ilijade“ – da je Jaćimović u pravu, a da to Šliman nije. U jednom od njih se kaže da Ahil razbi Trojance i jednu grupu ganjaše niz polje, kad je prešao most na jednoj od 8 rijeka, Ksantu, između grada i polja:
„Kad naposletku stignu do broda lepotekom Ksantu,
Reci virovitoj, što Div je besmrtni rodi,
Onde razdvoji Trojce Ahilej, te gonjaše jedne“.
Još jednu odliku rijeke pored Troje, uočava Milutin Jaćimović. Nalazi je u stihu „Ilijade“. Nema riječi, da bi se ona mogla nalaziti na Helespontu. Prepoznatljiva je ta odlika u rijeci Bojani.
Zna se da morske jegulje, kad polažu ikru, to čine u rijekama Sredozemlja, pa i u Bojani. To ne bi mogle činiti u potoku na Helespontu, u kojem voda često presušuje. Pogledajmo, jegulje plivaju u Bojani, pored Troje (Skadra) – u Antici, kao i danas:
„Metiljke počnu da gore i brijestovi, a s njima i vrbe,
Lotos gorjeti stane i sita, a s njima i kipir,
Sve što uz lijepu je rijeku na brijegu u obilju raslo.
Jegulje i druge ribe u vodi stanu da ginu,
Što su ovud i onud u lijepoj plivale vodi“.
Stihovi „Ilijade“ su s dragocjenim sadržajem, uvjerava nas M. Jaćimović. Oni otkrivaju i najprisutniju odliku rijeke Zete u Crnoj Gori. Veruje da se Zeta, u vrijeme Trojanskog rata, zvala Esep, a dolina kroz koju je tekla – Zelija. Stih kaže, da Esep protiče pored najniže strane Idske planine, a Jaćimović vidi, da je riječ o Prokletijama, jer se prema Zeti nadnosi najniža strana ove planine.
Još jedna osobina Zete se prepoznaje u stihu „Ilijade“ – voda joj je tamna (crna) zbog izobilja algi, koje su uslovljene njenim sporim tokom. Pogledajmo:
„Koji od Zelije bjehu, od Idske najniže strane,
Imućni ljudi što crnu Esepovu piju vodu,
Te Trojance sin Dikaonov vođaše svijetli,
Pandar, koga je sam Apolon obdario lukom“.
Strane svijeta u „Ilijadi“ upućuju na Skadar
Ako se zna da su Peoni živjeli oko srednjeg toga Vardara, onda je tačno da im je Skadar bio na sjeverozapadu, kako se u „Ilijadi“ određuje položaj Troje. Peonski vođa je bio Asteropej i on je svoje vojnike vodio do Troje pješke. Da je Troja bila u Turskoj, kako tvrdi Šliman, onda bi Peoni morali da preplove Egejsko more i ne bi putovali samo pješke, kako to piše u „Ilijadi“. Jaćimović navodi i studiju o Troji Aristida Vučetića, u kojoj je upozorenje, da je Dardanija, kojom je vladao Prijam, imala izlaz na istočnu obalu Jadrana, u današnjoj Dalmaciji. Prema tome, teško je poverovati u Šlimanovu tvrdnju, da je glavni grad te Dardanije bio na Hisarliku. Bila bi to ogromna država i onda se na Balkanu i Maloj Aziji ne bi nalazile tolike državice – učesnice u Trojanskom ratu.
Srpski pogrebni obredi u „Ilijadi“
U „Ilijadi“ su opisani srpski pogrebni obredi – oni kojih se Srbi pridržavaju i danas i jedan upražnjavan do Srednjeg vijeka. Prepoznaju se u stihovima o pogibiji najvećeg trojanskog junaka – Hektora. Kao i danas, žene su se, poslije smrti rođaka ili supruga, oblačile u crno. Prvi obred je naricanje, ili tužaljka, za pokojnikom. Jedna žena glasno nariče, a druge je, plačom i tišom kuknjavom, prate. Danas je taj običaj prisutan kod Srba – najviše u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni. U ovim pokrajinama bi i danas žene plakale za Hektorom, kao što je to činila njegova majka Hekaba – prije više od tri milenijuma:
„Tužnjavu bolnu Hekaba međ’ ženama trojanski poče:
‘Sine, jadne li mene! A zašto da nesrećno živim,
Kad mi pogibe ti? U gradu, danju i noću, ti mi bijaše ponos…’
Tako tužeći reče, a za njom su ridale žene,
Tako ridajuć’ reče i tuženju podstakne drugu.
Kad već mrtvaca uvezu u dvorove slavne, na odar,
Metnu ga probušeni, a postave uz nj pjevače,
Tužnjave začinjače, i zapjevahu oni
Zapjevku bolnu, a žene iza njih stanu da plaču.
Od njih bjeloruka Andromaha prvu tužaljku počne,
Hektora rušivojske u rukama držeći glavu…“
Hektorova supruga Andromaha, što se čini i danas za umrlim suprugom, nastavlja tužaljkom:
„Mladi mi izgubi život moj vojno! Udovicu mene
U kući ostavljaš ovde! A luđan još nam je sinčić,
Kojeg nesretno rodismo mi, a ne mislim da će on
Do konja dorasti; s vrha prije će se ovaj srušiti
Grad, jer nesta braniča mu – tebe, a ti ga branjaše,
Čestite žene mu branjaše i ludu mu djecu!…
Hektore! A najveći bol će ostati meni,
Jer mi nisi ruke sa samrtnog pružio odra,
Ni riječ mi rekao mudru i utješnu, da bih se uvijek
Sećala nje, obdan i obnoć roneći suze!“
Pored tužaljki, pri sahrani Hektora, opisuje se još jedan savremeni obred kod Srba – daća. Ona je, znamo, nezaobilazna. Upražnjava se danas, kao i u Srednjem vijeku u Srbiji. A eto, o tome svjedoči „Ilijada“ – upražnjavana je daća i u antičkoj Troji.
„Ilijada“ nam otkriva i način sahranjivanja u doba Trojanskog rata. I to svjedočanstvo upućuje na način sahranjevanja kod Srba od 4. do 6. stoljeća poslije Hrista. U „Ilijadi“ je opisana Hektorova sahrana, poslije koje je spomenuta i daća. Bio je spaljen, pa su ostaci njegovog tijela sahranjeni u gromilu (grob):
„A kad se iskupe već i svi se zajedno nađu,
Najprije rumenim vinom ugasiše lomaču cijelu,
Svuda kuda je snaga silovitog doprla ognja,
Potom bijele, braća i drugovi, sakupe kosti,
Ridajuć’ i svi grozne niz obraze ronjaše suze.
Kosti, kada ih skupe, u zlatni smjestiše kovčeg,
Grimiznim pokrovima i tankim pokriju kovčeg,
U raku iskopanu tad spustiše njega, a ozgo
Kamenja krupnog, oni navališe – jedan na drugi.
Nadgrobni naspu hum i postave svugdje stražare,
Da ih ne napadnu prije Ahejci s nazuvkom lijepim.
A kad podignu hum, tad vraćat’ se stanu i potom
Lijepo se iskupe svi i slavnom se čašćahu čašću
Onde u dvorima Divu dragoga Prijama kralja.
Tako su oni pogrerbli konjomoru Hektora borca“.
Prof. dr Đorđe Janković je ovakvo sahranjivanje prepoznao ispod gromila u okolini Grahova i Knina. Napisao je knjigu o tome i tvrdio da su to srpski grobovi, od 4. do 6. stoljeća poslije Hrista. Ali, to se nije svidjelo zvaničnim srpskim intelektualcima, pa su ga udaljili s Filozofskog fakulteta u Beogradu, s obrazloženjem da Srbi nisu u 4. i 5. stoljeću živjeli na Balkanu.
Homrov jezik je pun srpskih riječi
Treba odati priznanje Milutinu Aćimoviću što je u starogrčkom jeziku „Ilijade“ prepoznao srpske riječi. Time je potvrdio, da je dr Olga Luković – Pjanović bila u pravu, kad je u svoj doktorski rad na Sorboni unijela podatak, da su mnoge riječi u grčkom jeziku pozajmljene iz srpskog jezika:
Homerove riječi srpske riječi
- vido, vide vidi
- vole, volilo volja, voljeti
- viono, voino vino
- veido, veiden vidjeo, viđen
- doko moi dokaz moj
- dao, thao dao, daj
- doine dojenje
- zala, zazli žalost, žaliti
- kotule kotao
- milikos mio
- meies mjesec
- mili mili, mio
- omilia omiljen, mio
- plimi plima
- proseleo preselio
- podarki darovi
- svinia svinja
- svekuro svekar
- svekura svekrva
- tresi tresti
- teta tetka, teta
- tlao tlo
- hromos grom, gromovi
Skadar srpska srednjevjekovna prijestonica
Jaćimović je s pravom naveo, da zvanična istoriografija potpuno zanemaruje srpsku istoriju prije Nemanje, koji se pojavljuje tek u 12. stoljeću Nove ere. Zvanično se slijedi samo ono što je o Srbiji pisao Konstantin Jireček, jedan od najamnika Bečko-berlinske isotrijske škole. On osporava srpsko starosjedelaštvo Srba na Balkanu, pa zato nije spominjao Srbiju – osnovanu 490. godine, s prestonicom u Skadru. U ovom antičkom srpskom gradu, koji se zvao i Troja, i Ilij, stolovale su srpske dinastije: Svevladovići, Svetimirovići i Oštrivojevići, od 490. do 1171. godine. Zanimljivo je, da je o prednemanjićkom Srbijom pisao i katolički sveštenik Andrija Kačić-Miošić u 18. stoljeću, ali se jugoslovenska istoriografija oglušila o tu činjenicu. A on je, u svojoj knjizi: „Prisvitlom gospodinu“, naveo većinu srpskih vladara u Skadru.
Na Međunarodnom kongresu istoričara: „Doćirilovska slovenska pismenost i dohrišćanska slovenska kultura“, u Sankt Peterburgu, od 12. do 14. maja 2008. godine, italijanski istoričar Đankarlo Tomacoli Ticijano pročitao referat o dešifrovanju linearnog A i B pisma sa Krita – pomoću slovenskih jezika. Zaključio je, da je Minojska država (osnovana 2000 godina pre Nove ere na Kritu) srpksa, a ne grčka – kako se to u svijetu uči na svim nivoima obrazovanja. Ovo je bilo iznenađenje, ali više nije. Sve više naučnika se slaže sa srpskim (slovenskim) starosjedilaštvom na Sredozemlju i u drugim dijelovima Evrope.
Milutin Jaćimović je, na osnovu svog rada o Troji u Skadru, pročitanom na kongresu istoričara u Sankt Peterburgu – 2009, proglašen dopisnim članom Ruske akademije nauka u Sankt Peterburgu.
Troja je bila kraljevstvo sa više plemenskih organizacija. Največe je bilo pleme Troje. Nalazilo se sjeverno-istočno od Skadarskog jezera – Skadra, Gomerovog i Trojanskog Skamandra. Troja je imala 24. grada. Glavni grad je bio Ilij i nalazio se u centru Ilira. Grad se Nalazio na istočnom obodu Zetske ravni blizu Podgorice – ispod drevnog Meduna. Na osnovu stihova Ilijade i Gomerovog plana sa planina, koje je prikazano vizurama i putanjama bogova sa planinskih vrhova, Iscrtana je Gomerova Geometrija, odnosno kartografija i talno označeno mjesto Ilija. Ova Gomerova Geometrija je prvi put javno objavljena u časopisu “Galaksija” br. 180, aprila mjeseca daleke 1987. godine. Rad je zaštićen u autorskoj agenciji u Beogradu krajem 1986. Novak Andesilić.
Poštovani gospodine Jaćimović
Ova moje pismo što ga pišem vama , me zainteresirao vaši naslov Troja je Srpski grad u Skadar. Niste jedini arheolog u evropi koji pišu da Troja se nalazi blizu morska obala, Ja ču ih napisati sve arheolozi koji su tražili i traže, Troja blizu Morska obala ;Heirich Schiliemann- (Hisarlik ),Wilhiem- Dorpield (Hisarlik),Manfred Korfan,-(Hisarlik),Ernest Pernicka,-Hisarlik,Rustem Arslan- (Hisarlik),Alberto Salinas price B.IH. ( Gabela ,i vi gospodine Jaćimović .Ne želim da nikoga ne uvredim sa ova moja slijedeća izjava .Svi vi koji mislite da Troja se nalazi blizu morska obala , otišli ste na krivo miJesto i na kriva strana da tražite Troja .Vi svi dobro ste pročitali ep Ilijada od nazvanog Homera , ali ep Ilijada niste ga dobro proučili , i niste primetili da jedan slijepi Homer da je napisao Ilijada . Pjesme u ilijada napisali su ih nekoliko pisci koji su živjeli na svih stranama svijeta .Zašto ovo ovako pišem ,pa evo odgovor. Grčka od 1200 godina pred naša era, do 8 vijek pred naša era zvalo se Mračno doba Grci nisu poznavali pismo u 8 stoljeće prije naša era Grčka imala je feničko alfabet grčko pismo . Od 750 godina pred naša era ,do 250 pred naša era , Helenistički grčki narod izvršili kolonizacije u svih smjerovima svijeta . Po cijela dužina od Jadransko More od; Italija , B,I,H, Hrvatska , Crna Gora ,Albanija ,Kipar, Francuska Obala Španjolska , Mala Azija U svim ovim napisanih država naseli se helenistički grčki pisci,Pošto Ahejsko Trojanski rat se desio u 12 stoljeće pred naša era ovi helenistički grčki pisci nisu bili rođeni da bi vidjeli rat .Tako da si ovi pisci su pisali za svoja teritorija i svoj grad kamo su živjeli ,i zatim su uspoređivali, na ona teritorija i grad gdje se vodio Ahejski Trojanski rat Tako da Pjesme u ilijadi su pisali četvorica pisaca koji su pisali nove pjesme od Ilijada Najviše je zamrsio Ilijada koji je žIvio Mala Azija on je ostavio najupadljiviji dojam da Troja se nalazi pored morska obala Preko dvadeset i pet godina sam proučavao ep Ilijada i sam došao do zaključak da troja se nalazi duboko u kopnena teritorija ,Ahejci i njihihove saveznici kad su doplovili na 4 km od riječna obala Ksant ,oni su izvadili na desna obala rijeka Ksant ,i su poredali crne lađe na jedna ravnica ,koja se nalazila uz sama rijeka Ksant ,a od lijeva obala rijeka Ksant na 4 km daljine na jedan brežuljak se nalazio gradić Troja .Gospodine Jaćimović da bi doznali više informacije od moje izlaganje da Troja se nalazi na kopnena teritorija vas molim na Google da ispišite moje ime i prezime Stojovki Dragan ,zatim ima da vi se prikaće nova stranica od Istarski hr ,Na ova stranica se nalazi moje izlaganje gdje se nalazi prava Troja ,isto tako na ista stranica se nalazi i moja slika Tako da znate koji vam je napisao ova pismo .
Srdačan pozdrav.