I dok neki narodi, poput Engleza izmišljaju junake, kao što su Kralj Artur, ili Robin Hud, Srbi svoje isitnske heroje pretvaraju u izdajnike. Ima li čovjeka koji barem jednom u svojoj muci i ogorčenju prema najbližima nije uzviknuo: ” Isti si Branković”!
Srbi su vijekovima učili pogrešnu istoriju i živjeli na potpuno netačnom mitu da je Vuk Branković izdajica. Ova lažna legenda postala je aksiom u Srbiji, toliko da bi Srbi kada bi htjeli nekoga da nazovu izdajicom ili “prodanom dušom” tu osobu bi nazivali “Vuče Brankoviću“. Ipak istina je drugačija…
Vuk Branković rođen je 1345. godine u porodici koja korijene, vuče još od prvih Nemanjića. On je unuk slavnog kralja Milutina, a jedini sačuvan portret ovog slavnog srpskog junaka je na jednoj fresci u ohridskoj crkvi Bogorodice Perivlepte, navodo i prema predanju on je na toj slici prikazan kako je izgledao kada je imao 18. godina!
Vuk na Kosovo stiže 1365. godine i naseljava se u oblasti Drenice, gde je imao velike posjede i postao pravi srpski gospodar!
Treba istaći da nema nijednog izvora iz prvih vijekova poslije Boja na Kosovu 1389. godine koji pominju njegovu, navodnu izdaju kneza Lazara. Prvi ga je za izdajnika “oklevetao” Marvo Orbin 1601. godine u “Kraljevstvu Slovena”, dok kasnije naročito u 17. vijeku ta priča postaje istinita. Dakle više od 200 godina od Kosovskog boja!
Da Srbi slabo pamte dokazuje da su lako nasjeli na ovaj mit i o Brankoviću spjevali pjesmu: “Bog ubio Vuka Brankovića, on izdade tasta na Kosovu i odvede dvanaest hiljada, pobratime, ljutih oklopnika”.
Jedini “grijeh” koji se može pripisati Vuku Brankoviću je taj što nije zajedno sa knezom Lazarom i Milošem Obilićem ostavio kosti na Kosovu, već je imao tu “nesreću” da taj boj preživi.
Prema istorijskim tvrdnjama, nakon Boja na Kosovu 1389. godine Vuk Branković je na svojoj zemlji u oblasti Drenice dugo odolijevao da se pokori Turcima i jako im se suprostavljao. Tek 1392. godine nakon pada Skoplja u ruke Turaka Vuk postaje njihov vazal.
Branković je odbio da sa svojom vojskom ratuje za Turke i Bajazita u Rovinama 1395. godine, a nije se pojavio ni na skupu turskih vazala u Seru, što je jako razljutilo sultana.
Bajazit (Obilićev i Lazarev dželat) se zbog svega toga silno naljutio i krenuo u rat protiv Brankovića i 1396. godine njega pokorava i baca ga u tamnicu gdje je i umro u najstrašnijim mukama 6. oktobra 1397. godine, a poslije smrti njegovo tijelo prenijeto je na Svetu Goru!
Ipak, Vuk Branković ne bi bio toliko misteriozan da o njegovoj smrti nema više verzija. Prema prvoj njega je otrovala kneginja Milica kako bi ga lišila muka u tamnici, a po drugoj verziji Vuk je pobjegao iz zatvora Balšiću, koji ga je objesio zbog izdaje.
Da je bio izdajnik zar bi Stefan Lazarević, Lazarev sin, krunu prepustio Vukovom nasljedniku Đurađu Brankoviću. Poraz na Kosovu bio je bolan, i narodna pjesma vjerovatno nije htjela prihvatiti činjenicu da je u tom strašnom okršaju broj vojnika bio najmanje 1:2 za Turke, što je i odlučilo ishod. Lakše je bilo naći izdajnika, a teret je pao na Vuka.
Ni većeg junaka, ni žalosnije priče za sva njegova pokoljenja,…
Nema komentara