Iako je u sezoni 2011/2012. proglašen najboljim glumcem Republike Srpske i imao manje uloge u nekim od poznatih filmskih ostvarenja (“Tamo i ovde”, “Top je bio vreo”…), sva je prilika da će Željko Erkić (35) postati prepoznatljiv širom regiona tek kada na ovdašnje TV kanale bude stigla istorijska turska serija “Sultanija Kosem”. U svojevrsnom nastavku megapopularnog “Sulejmana Veličanstvenog” ovaj glumac (rođen u Sarajevu, odrastao u Milićima, diplomirao na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, član Narodnog pozorišta RS) igra Enca, oca glavne junakinje. Za početak otkriva kako je došao do ove role.

– Turska produkcijska kuća “Tims” organizovala je kasting u agenciji u Sarajevu i zatražili su od moje agentice Anile Gajević da proslijedi kasting nekolicini glumaca koje su odbrali preko fotografija sa sajta. Tako je tekst došao i do mene. Snimio sam dio na turskom jeziku, koji sam prvi put u životu izgovarao i na kraju dobio ulogu. Dakle, presudili su sreća i malo znanja.

 Igrate oca glavne junakinje koji je bio grčki pravoslavni sveštenik. Recite nam nešto više o svom liku, ali i o Kosem koju u mlađim danima igra Anastasija Cilimpiou, a u odraslom dobu nama znana Beren Sat, a potom i Nurgul Ješilčaj (“Paramparčad”).

– Istorijski podaci o sultaniji Kosem postoje i na internetu, pa sam tako počeo da istražujem o svom liku. Međutim, zna se samo da je Kosem grčkog porijekla, da joj je po rođenju dato ime Anastasija i da je njen otac bio sveštenik. Kada je do sultana Ahmeta, sa ostalim dragocjenostima koje je iz osvajačkog pohoda njegove vojske na grčko ostrvo Hios, stigla i slika lepe Anastasije, on je naredio da se vrate u Grčku i dovedu mu Anastasiju. Lik njenog oca je modifikovan zbog same radnje i zapleta, tako da Enco u seriji nije sveštenik već bogati trgovac, koji nakon otmice polazi u potragu za ćerkom, ali taj pohod se po njega ne završava srećno.

Glumite i na grčkom jeziku. Kako ste ga naučili?

– I to je bila jedna od prednosti za dobijanje uloge. Grčki sam naučio devedesetih, kada smo mi klinci iz ratom zahvaćene Bosne mogli da putujemo i da se školujemo u Grčkoj. Bili smo smješteni kod tamošnjih porodica, a sve to u organizaciji Crvenog krsta. Nakon toga sam grčki jezik u velikoj mjeri zaboravio, ali mi je ostala njegova melodika, kao i sposobnost da ga pričam skoro bez akcenta. Međutim, stvari na setu su se mijenjale, tako da grčki govorim samo u prvoj epizodi. Za ostale sam morao da naučim turski.

Gdje ste snimali “Sultaniju Kosem”? Šta vas je najviše oduševilo, iznenadilo…?

– Radili smo baš na ostrvu Hios i u Istanbulu. Uživao sam svih pet mjeseci koliko je trajalo snimanje mojih devet epizoda, ali kako svaka traje dva sata, može se reći da je reč o devet dugometražnih filmova. Nisam očekivao toliki profesionalizam, predanost, mašineriju, ogroman tim ljudi i novac koji stoji iza ovog projekta.

Kako je riječ o nastavku “Sulejmana Veličanstvenog”, da li je vaša ekipa osjećala pritisak slave prethodnika ili očekivanja da se ponovi sličan uspjeh?

– Može se reći da je bilo pritiska te vrste, čak smo snimanje počeli sa dve režiserke, a nastavili sa dvojicom poznatih reditelja koji su radili “Sulejmana”. Produkcija je pratila rejtinge, mijenjali su tekst, prije emitovanja anketirali publiku u pojedinim TV emisijama jer su želili da po svim parametrima budu najgledaniji.

Prisjetite se neke anegdote sa snimanja “Sultanije Kosem”, nečega “izgubljenog u prevodu” ili što ukazuje na kulturološke razlike?

– Tokom prvih dana snimanja, nakon seta, dok smo koleginica iz Londona Saša Perera i ja tražili neki restoran po preporuci, razgovarali smo o tome kako smo dobili uloge u seriji, a da ne znamo ni riječ turskog jezika. Kada smo pronašli restoran i počeli da naručujemo hranu, nju je posebno zanimao jedan sastojak u nazivu jela koje je poručila. Pošto konobar nije znao engleski, prirodno je počeo da objašnjava na turskom i uporno govorio – patlidžan. U trenutku nisam mogao da se sjetim engleskog naziva za ovo povrće, pa sam joj rekao: “Kako ne znaš šta je patlidžan”, a ona će meni: “Ma, ti mene sve vreme zezaš, pa ti govoriš turski”. Objasnio sam joj da imamo nekoliko hiljada istih riječi.

Imate li saznanja o tome kako je serija prošla u Turskoj? Da li ste ostali u kontaktu sa tamošnjim kolegama?

– Čujem da prolaze veoma dobro. Tamo je u toku druga sezona, a već su je prodali u više od 50 zemalja širom svijeta. Što se tiče kolega, porodično sam se sprijateljio sa nekoliko njih, tako da smo u stalnom kontaktu.

 Da li vam je ova uloga otvorila neka nova vrata u gradu na Bosforu? Ima li poziva za nove TV ili filmske projekte?

– Upravo se pripremam za jedan film koji bi trebalo da se snima krajem marta. Dodjeljena mi je jedna od tri glavne uloge. Igraću na srpskom i engleskom, tako da neće biti dodatnog tereta što se jezika tiče. Mada, turski i dalje učim, ali ne redovno jer sam po prirodi kampanjac.

Dvije godine ste u Beogradu studirali građevinu, ali umjesto da gradite zgrade, odabrali ste da stvarate likove… Kakav je to “materijal” u glumi kakav niste pronašli na fakultetu koji ste napustili?

– Kad pogledam kako sam se osjećao na jednom i na drugom fakultetu, mogu da kažem da sam na građevini bio kao u nekom magnovenju, a da se na Akademiji nekako sve izbistrilo.

U glumu ste krenuli iz amaterskog studija glume “Četvrti zid” u Beogradu, gdje vam je mentor bio Srđan Karanović. Čega se često sjetite kad se nađete pred novim glumačkim izazovom?

– “Četvrti zid”… Bilo je to prvo zadovoljstvo, sreća i potvrda da je to ono čime zaista želim da se bavim. Tog osjećaja se i danas iznova sjećam. Jednom je jedan naš veliki glumac rekao da zadovoljstvo u glumi nije samo kad napraviš dobru i značajnu ulogu, mnogo je bitnije da se raduješ dok je stvaraš. Tako sam se ja radovao probama u “Četvrtom zidu”.

Bili ste i voditelj Jutarnjeg programa na RTRS. Kako sada gledate na voditelje koje ste ranije možda kritikovali?

– Smatram da glumac može da bude voditelj, ali samo ako emisija koju vodi ima bar nekakav glumački zadatak. Suvoparno vođenje programa i iznošenje informacija nisu za glumca ukoliko želi da nastavi da se bavi primarnim pozivom. Međutim, dobra strana je što se tako stekne rutina i brzina u radu pred kamerama, pogotovo u živom programu kakav je jutarnji program. Tako da – oprobao sam se, dovoljno naučio i nastavio dalje.

 Danas-sutra, sa čijom karijerom biste volili da uporede vašu?

– Nisam na taj način razmišljao, da me porede sa nekim, ali kad razmislim čiji sistem glume ima najveći uticaj na mene, onda bih svakako izdvojio Marlona Branda.