Dok se svi užur­ba­no pri­pre­ma­ju za pred­sto­je­će pra­zni­ke, ovaj pe­ri­od go­di­ne za Du­ša­na Ba­no­vi­ća iz Kneževa je kao i sva­ki dru­gi. Sa je­dnim izu­zet­kom. Za Božić, ko­ji sva­ke go­di­ne obi­lježi na svoj na­čin.

– Sva­ke go­di­ne, tri da­na pri­je Božića pos­tim. I vi­še bih, ali ova­kav na­čin živo­ta to one­mo­gu­ća­va. Na dan Hris­to­vog ro­đe­nja, odla­zim u naj­bližu crkvu na li­tur­gi­ju, po­sli­je če­ga za­pa­lim svi­je­će. Božić je po­se­ban dan i sa ra­doš­ću ga obi­lježavam – pri­ča nam Ba­no­vić.

Du­šan je no­mad, ko­ji već vi­še od pet de­ce­ni­ja živi i dru­gu­je sa ov­ca­ma, ši­rom Re­pu­bli­ke Srpske.

Ku­ća mu je ša­tor, a osim sta­da od oko 400 ova­ca, druš­tvo mu pra­ve dvo­ji­ca po­mo­ćni­ka, ko­ji za nje­ga ra­de ne­ko­li­ko go­di­na.

– To je moj život i ja za dru­ga­či­ji ne znam. Pas­tir sam od dje­tinj­stva i to ću bi­ti dok god me no­ge i zdrav­lje služe – za­po­či­nje svo­ju pri­ču.

I dok nis­ke tem­pe­ra­tu­re već da­ni­ma sme­ta­ju mno­gi­ma i drže ih u to­plim do­mo­vi­ma, Du­šan kaže sa ci­čom zi­mom ne­ma pro­ble­ma.

– Ni­je me­ni hla­dno. Obu­čem se do­bro, uto­plim se i ne­ma zi­me za me­ne. Sa­mo dok ne pa­da sni­jeg, sve je do­bro. A i kad pa­da, ma do­bro je i ta­da. Na­vi­kli smo mi pas­ti­ri na sve živo­tne uslo­ve – pri­ča ovaj no­mad ve­drog du­ha i či­ni da se pos­ti­di­mo, žale­ći se na mi­nus tri ili če­ti­ri ste­pe­na iz to­plih do­mo­va.

Kaže, kao i os­ta­le pas­ti­re, osim lo­gor­ske va­tre is­pred ša­to­ra u ko­jem živi dok no­ma­di, za­gri­ja­va ga i ra­ki­ja.

– Ali, pi­jem sa­mo onu do­bru. Ne vo­lim “krdžu” i ra­di­je ne­ka mi je i ma­lo hla­dno, ne­go da pi­jem lo­šu ra­ki­ju. Ali, ja ni­kad ne pretje­ru­jem. Ne pi­jem da se opi­jem, ne­go da se ma­lo ugri­jem. Ima pas­ti­ra ko­ji mje­ru ne zna­ju. Pi­ju, na­pi­ju se, za­spe ta­ko u neznanju i eto be­la­ja. Pre­hla­de se očas po­sla. Ja se pa­zim – pri­ča Du­šan.

Tvrdi, zdrav­lje ga odli­čno služi.

– Od ka­da sam 1986. go­di­ne bio na ope­ra­ci­ji sli­je­pog cri­je­va, po­sli­je to­ga do­kto­re ni­sam vi­dio. Hva­la Bo­gu, zdrav­lje me do­bro služi. Ni­šta me ne bo­li, ne­mam bri­ge s te stra­ne. Ako osje­tim da bi me mo­gla sti­ći pre­hla­da, ja se na­je­dem bi­je­log lu­ka i otje­ram sve vi­ru­se – go­vo­ri Du­šan i do­da­je da su no­ma­di op­tor­ni to­li­ko da se ne mo­gu ra­zbo­lje­ti.

Tre­nu­tno je sa dva po­mo­ćni­ka i sta­dom u ni­zij­skim kra­je­vi­ma.

– Ka­da tem­pe­ra­tu­ra po­čne da pa­da, sa prvim pa­hu­lja­ma, odla­zi­mo u ni­zi­ju. Čim za­ze­le­ni tra­va i gra­ne sun­ce, pe­nje­mo se na Vla­šić, Ma­nja­ču, Če­mer­ni­cu… – pri­po­vi­je­da ovaj no­mad.

Ka­da je ri­ječ o održava­nju li­čne hi­gi­je­ne, to je u ova­kvim uslo­vi­ma sko­ro ne­mo­gu­će.

– Mi pas­ti­ri se ša­li­mo i kažemo da se zi­mi ku­pa­mo u sni­je­gu, a lje­ti u zno­ju. Pro­đe i po mje­sec i vi­še da se i ne umi­je­mo. No­si­mo sa so­bom ne­ko­li­ko pres­vla­ka, ma­kar gar­de­ro­bu da pro­mi­je­ni­mo sva­ko ne­ko­li­ko, jer ni nju ne­ma­mo gdje pra­ti – pri­ča Du­šan.

Ipak, na­đe se po­ne­ko i po­nu­di mu da se oku­pa u nje­go­voj ku­ći, iako je to pri­zna­je, pra­va ri­jet­kost.

– Odem ne­kad kod bri­ce. A, on me on­da kri­ti­ku­je ka­ko sam mu ta­kav ne­ure­dan i za­pu­šten do­šao – sa osmi­je­hom go­vo­ri.

Kaže, u pra­zni­čno vri­je­me nas­to­ji da se “do­tje­ra” i “ulju­di” pred odla­zak u crkvu. A, po­ve­de ra­ču­na i o boži­ćnoj trpe­zi.

– Ina­če se hra­nim ve­ći­nom pa­su­ljem. Sku­va­mo da ima­mo za ne­ko­li­ko da­na. Kad je to­pli­je je­de­mo krom­pir. Ali, za Božić uvi­jek pe­če­mo pra­se. Vje­ran sam tra­di­ci­ji i pod ša­to­rom. Ta­man kad ga ispe­če­mo, ne bri­ne­mo za ru­čak slje­de­ćih da­na, sve do Ma­log Božića – za­vrša­va svo­ju pri­ču Du­šan.

“Narodne novine”