Najratoborniji vladar Nemanjića unajmio je trista oklopnika koji su se zaputili prema Svetoj zemlji i, umnogome uz pomoć njih, uspio da do neslućenih razmjera proširi granice svoje države. Njihov zapovjednik, pak, nije bio samo veličanstven ratnik, već i čovjek od najvećeg carevog povjerenja…

Sve, ama baš sve, što je bilo do njega, činio je i učinio. Uzalud. Grofica iz Štajerske, njegove postojbine, ostala je hladna. Nije pomoglo ni to što je u Veneciji, kod tamošnjeg najboljeg ljekara, operisao takozvanu dvostruku zečiju usnu koja mu je od rođenja ružila lice, niti što je, službujući kod kneza od Austrije, proglašen za viteza. Nesmiren, ali i dalje nadeždan, lutao je Srednjom Evropom, s turnira na turnir, iz pobjede u pobjedu, jačajući snagu i osvajajući vještinu. U jednom od dvoboja izgubio je i prst na ruci. S druge strane ga je i dalje čekala ćutnja, kao da se u njeno srce uselio mraz snjegovitih Alpa. On nije bio vitez koga je čekala. Sad već četrdesetogodišnjak, vitez Palman Braht, rođen oko 1290. na očevom dvoru u Štajerskoj, više nije imao ni vremena ni razloga za tu gorko-slatku strepnju koju je toliko dugo čekao. Osedlao je konja i s grupom krstaša krenuo u osvajanje onoga u čemu je bio najvještiji. Put ga je vodio prema Jerusalimu i Svetoj zemlji. Bila je 1331. godina kad je stigao u Zetu i Primorje i tu ostao. Upravo u vreme kad je njom upravljao „mladi kralj” Dušan boreći se za presto protiv oca, kralja Stefana Dečanskog. Po svoj prilici, u tim bojevima učestvovao je i Palman Braht, posebno u napadu na dvor u Nerodimlju, kad sin više nije bio samo „mladi kralj” jer je otac ubrzo zatočen u tvrđavu Zvečan i zadavljen (?). Od tada je, za vrijeme cjelokupne vladavine kralja, a potom i cara Dušana Silnog, stalno bio uz njega, sve do iznenadne i zagonetne smrti (1355) najratobornijeg od svih Nemanjića.

Milutin prvi počeo

Istorija kaže da strani ratnici, najamnici, nisu bili novina novog kralja. Oni su se u Srbiji, odnosno Raškoj, odomaćili već za vrijeme kralja Milutina (vladao od 1282. do 1321). Najbrojniji su bili Turkopuli, hristijanizovani Turci, koje je on preuzimao od Vizantinaca, u čijoj su istoriji 14. vijeka ovi „psi rata” ostavili više nego opipljive tragove. Postoje svjedočanstva da su za Milutina ratovali i zapadni vitezovi.

Njegov sin, potonji kralj Stefan Dečanski, oslanjao se na Katalonce koji su svoje usluge nudili u čitavoj Južnoj Evropi, ratujući za onog ko bolje plaća. Oni su mu, čak, pomogli i da izvojuje veliku pobedu protiv Bugara u glasovitoj bici kod Velbužda, 1330, koja je bila i okidač za pobunu sina protiv oca, mladog Dušana protiv već, za ono doba, vremešnog Stefana Dečanskog.

Bilo je to vreme kad su dobro naoružani i vješti konjanici u oklopu u ovom dijelu Evrope dobijali na značaju, posebno kad je valjalo kretati u osvajanja, ali i brinuti o unutrašnjoj sigurnosti vladarskog doma, odnosno same vladareve glave. A to je, podrazumijeva se, i te kako koštalo. Pisanih tragova o njihovom cjenovniku u državi Nemanjića nema, ali se – ako se uporedi s plaćanjem najamnika u drugim zemljama – može zaključiti da im je mjesečna plata iznosila 2-3 zlatnika. Uzme li se u obzir odred od petsto najamnika, koliko ih je bivalo u vrijeme kralja i cara Dušana, to je mjesečno iznosilo oko 1.500 dukata ili 3.000 perpera.

Poređenja radi, godišnji porez na kuću u Srbiji u to vrijeme iznosio je jedan perper. A vladar koji je državu proširivao do neslućenih granica godinama ih je držao po ugovoru. Bili su to ogromni izdaci, bez obzira što je u to vrijeme srpska država ubirala velike prihode od rudarstva, trgovine i carina. Uz to, svoje najamnike, kao neku vrstu lične garde, imala je i Dušanova žena Jelena koju su, po jednom svjedočanstvu, pratili ratnici porijeklom iz okoline Venecije.

Kad nisu bili u (ratnim) pohodima, najamnici su živjeli u naročitim naseljima, nekim vrstama kasarni, spremni da se u svakom trenutku late oružja. A kako im je vojevanje bilo osnovno zanimanje, u tim trenucima takozvanog predaha nisu radili ništa drugo nego su se, poput gladijatora u rimskim arenama, borili jedni protiv drugih, usavršavajući ratničke vještine. Ne čude zato mnogi turniri, dvoboji, priređivani na zadovoljstvo dokone Dušanove vlastele.

U tom i takvom okruženju nalazio se i Palman Braht, jedini od brojnih Dušanovih najamnika kojima je istorija ne samo sačuvala ime, nego zabilježila i mnoge događaje vezane za njegov lik i djelo.

Mačem od Dunava do Korinta

Snagu mišica i vještinu baratanja oružjem Palman je svom gazdi dokazao, u bici kod Nerodimlja, 1331, poslije koje je – po svoj prilici – postao i kapetan garde novog kralja, koja je brojala oko trista teško oklopljenih konjanika, njemačkih najamnika. Gdje god je bilo neophodno oružjem rješavati sporove prvi je pitan za mišljenje. A kad su se protiv tek krunisanog vladara, godinu dana kasnije, u Zeti pobunili vojvoda Bogoja i Arbanas Dimitrija Sume valjalo je odmah djelovati. Kapetan je na pobunjenike uputio četu koju je predvodio njegov sestrić Georg. Njemački najamnici su se pobjedonosno vratili iz pohoda. Ratobornom vladaru, željnom da ovlada Vizantijom, Palman Braht gotovo da postaje desna ruka. Gdje god se ozbiljno vojevalo, bio je u središtu boja. Trista oklopnika bez mane i straha u sjajnim oklopima obično su izazivali strah kod protivnika i prije nego što bi ukrstili koplja i mačeve. Čim bi blistavi metal izjahao iz oblaka prašine. Ređale su se bitke za Strumicu, Prilep, Ohrid, opkoljavanje Soluna…

Jedni za drugim padali su i grad Ser (1345), te Halkidiki, zajedno sa Svetom Gorom, osvojeni su Albanija, Epir i Tesalija, te se srpsko carstvo prostiralo od Dunava na sjeveru do Korinta na jugu i od Jadranskog na zapadu do Egejskog mora na istoku. Uloga viteza Palmana i njegove oklopljene družine bila je značajna. Vrlo je vjerovatno da se njemački najamnik nalazio i među ratnicima koji su, u sukobu s ugarskim kraljem Lajošem, osvojili i Beograd (1353), jedno vrijeme u sastavu Dušanove Srbije.

Vrlo je vjerovatno, mada su pouzdana svjedočanstva rijetka, da su u srednjovjekovnoj srpskoj državi, u Srbiji Nemanjića, postojala organizovana udruženja vitezova. Izvjesno je, pak, da se u vrijeme vladavine cara Dušana – od 1331. do 1355. – pominje viteški red nazvan „Stub Svetog Stefana”. Konstantin Jireček, češki istoričar koji je svoj bogati rad posvetio proučavanju prošlosti balkanskih naroda, posebno Srba, piše da „viteške igre na konju slične bijehu igrama na zapadu… Orbini priča da su dvorjani cara Stefana priređivali pred njim viteške igre i turnire, te da bi car pobjedioce darivao bogatim poklonima”.

Krsna slava Nemanjića bila je Sveti Stefan, prvi arhiđakon koji je postradao za Hristovu vjeru, te ne čudi što je car Dušan taj viteški red nazvao upravo po njemu. On je ustanovio i „Orden Svetog Stefana” koji je dodjeljivan za vojne i druge zasluge i to je, po svoj prilici, prvi orden kod Srba. Bilo je to vrijeme kada je uz pomoć glasovitog Zakonika iz 1349. uveo novi red u državnoj hijerarhiji pokušavajući da stane na put bezakonju moćnih vlastelina. Umjesto naslednih prava po rođenju, uveo je lična prava po zaslugama.

U jednom dokumentu piše da, tada još kralj, Dušan saziva svih dvadeset četvoricu vitezova na „Velikaško vijeće” da bi se dogovorili oko važnih poslova. Bila je to neka vrsta današnje vlade koju su činili vlastelini najvišeg ranga. Iz Zakonika se vidi da su od cara dobijali zlatni pojas, bisernu svitu i oružje, odnosno mač. (Inače, svita je bila svečano odjelo za vladare i vlastelu, vizantijskog porijekla, izrađena u vidu dugačkog ogrtača crvene ili zelene boje ukrašenog zlatom i biserima. Ako je bila ukrašena biserima, nazivana je biserna svita.)

Za kraj ove kratke billeške važno je reći da je postojao i vrlo izražen viteški kodeks u kome je čast bila iznad svega, posebno vojnička.

Ime Palmana Brahta kao ratnika zabilježio je u svojim memoarima i vizantijski car Jovan Kantakuzen, u monaštvu istoričar. On je posvjedočio da je, zauzevši na prevaru od cara Dušana grad Ber, u posadi zatekao Brahta i njegove najamnike, ali im je poštedeo život i otpremio ih na dvor srpskog vladara. I inače je naveo da su se njemački najamnici borili uz srpskog vladara u njegovim najvažnijim pohodima.

I provodadžija i jemac

Koliko je Braht bio važna ličnost na dvoru cara Dušana, ne samo kao vješt i junačan ratnik, govori nekoliko sačuvanih pisanih tragova.

Nekako s proljeća 1336. godine Palman je, kao povjerljiv čovjek srpskog vladara i znalac njemačkog jezika, preko Dubrovnika dopratio u Srbiju poslanstvo hercoga (vojvode) Otona Habsburškog, vladara Austrije. Tada se u sjenci državnih razgovora povela i jedna prilično lična priča, lična bar što se tiče srpskog vladara. Naime, on je već četiri godine bio oženjen Jelenom, sestrom bugarskog cara Jovana Aleksandra, ali naslednik nikako da stigne. Neki, istina neprovjereni, tragovi upućuju da je i Jelena bila saglasna da Dušan mora ponovo da se oženi i izbor je (ne zna se da li baš u vrijeme posjete pominjane delegacije) pao na sinovicu hercoga Otona i kći njemačkog cara Fridriha Lepog Habsburga. Uloga provodadžije dodjeljena je Palmanu, po svoj prilici ne samo zbog znanja njemačkog jezika.

Priča dotekla do našeg vremena veli da se kapetan odmah uputio u Austriju i da se, valjda jedini put za dugogodišnjeg službovanja kod Dušana, vratio neobavljena posla. Razlog – nesuđena druga žena prvog srpskog cara iznenada je umrla. Zli jezici su pričali da se na smrt preplašila od udaje u „jednu varvarsku zemlju na istoku, za jednog kralja tuđe vjere i već ženjena”. Bilo kako bilo, tek Jelena je vrlo brzo zatrudnila i rodila Uroša. Zli jezici ni ovog puta nisu dangubili, pa su zakotrljali pričice da poslednji srpski car zapravo i nije bio biološki sin prvog srpskog cara…

Uloga njemačkog najamnika u životu srpske države onog vremena bila je višestruka. Ne samo što je, pokušao da bude lični carev provodadžija, nego se u nekim spisima pominje i kao jemac knezu Nikoli Bući, Dušanovom protovestijaru čija bi služba, po današnjim mjerilima, odgovarala rangu ministra finansija ili, bar, guvernera banke. Sposoban preduzetnik i jedan od najmoćnijih kotorskih vlastelina jednom prilikom zadužio se kod dubrovačkog gospara Simona Benešića, a za vraćanje duga garant (žirant) mu je bio Palman Braht.

Misa u b-molu

O ugledu čovjeka koji je zbog neuzvraćene ljubavi odjezdio u svijet govori i dokument iz 1354. godine, a pisao ga je papa Inoćentije VI. Naime, šaljući poslanike na dvor cara Dušana, najviši rimokatolički dostojanstvenik uputio je pisma svim najvažnijim ljudima moćne države. Među njih je, posebnim pismom, svrstao i Palmana Brahta.

U njemu, pismu, molio je kapetana, zapovjednika Dušanove lične vojske, da podrži zamisao sklapanja unije srpske i rimokatoličke crkve. Naime, car Dušan je vjerovao da će uspjeti da spreči prodor Turaka na Balkan, ako ga papa imenuje za vrhovnog kapetana pohoda na „pošast s Istoka” i, novcem i ljudstvom, pomogne u organizovanju akcije. Ideja se brzo pokazala kao pusti sanak i srpski vladar je odbio svaki dalji razgovor na tu temu. Katolicima u svojoj vojsci najstrože je zabranio da prisustvuju misi koju je biskup držao u crkvi i zaprijetio da će oslepiti svakoga ko tu naredbu prekrši. Jedino su to pravo imali Palman Braht i njegovi ratnici.

Napad na Hilandar

Strani ratnici bili su nesumnjivo vješti i hrabri, ali ne uvijek i pouzdani najamnici. Umjeli su da, mimo sporazuma s gospodarem, napadaju i pljačkaju sve što im se učinilo vrijednim iza granica države u kojoj su zvanično službovali. Bezobzirnosti im nije manjkalo ni kad su u pitanju bili podanici onoga ko ih je plaćao, posebno kad kese ne bi stigle na vrijeme. Po tome su bili najozloglašeniji katalonski najamnici koje je početkom 14. vijeka unajmio vizantijski car Andronik II, zarad borbe protiv maloazijskih Turaka.

Najamnici su vremenom postali velika opasnost i za sve manastire na Svetoj Gori. Godine 1307. napali su i Hilandar o čemu je zapis ostavio učenik tadašnjeg igumana Danila:

„Velika množina njih počeše jedni seći vrata grada slavnoga manastira Hilandara, a drugi deo njih pozadi razbijahu zidove grada, hoteći ući unutra. Jer, strele padahu kao kaplje dažda, puštane rukama bezbožnika, i ratne trube kliktahu, i sami jednoglasno se derahu ustremljujući se napred…”.

Hilandar je odolio ponajvećma zaslugom igumana. Uz pomoć zlata koje je manastiru darivao kralj Milutin, on je ne samo nabavio provijant za opkoljene nego čak uposlio druge najamnike da brane (i odbrane) svetinju. A kad su se Katalonci povukli saznavši da su iza utvrda manastira isto tako vješti i hrabri borci, jedna četa igumanovih najamnika stigla je grupu napadača, posjekli ih do jednog, a od vođe zaplijenili lijep mač koji je Danilo kasnije poklonio kralju Milutinu.

Hilandar su najamnici napadali i 1308. i 1309. godine, ponovo bezuspješno. Tada su spalili manastir Pantalejmon.

Poslednji put su se car i njegov kapetan vidjeli u novembru 1355. godine, kad ga je vladar poslao u Sjevernu Dalmaciju, da bi od Ugara odbranio Skradin i Klis. Dušan je umro nepun mjesec kasnije, 20. decembra, još mlad i u punoj snazi. Uzrok nikada s pouzdanjem nije utvrđen, ali se govorilo o trovanju, moždanom udaru i, čak, epilepsiji.

O Palmanu Brahtu zna se, istina u rijetkim tragovima, da je otišao u službu Dušanove sestre Teodore, udovice hrvatskog bana Mladena Šubića. Poslednji put njegovo ime pominje se 1363. godine u Dubrovniku, kad mu je tamošnji vlastelin Menče Menčetić testamentom zavještao 40 perpera. Ne zna se kad je i gdje je umro.

Zna se da Dušanov naslednik, Stefan Uroš V Nemanjić, poznatiji kao Uroš Nejaki, za šesnaest godina carevanja nije držao najamnike. Neki istoričari skloni su tvrdnji da je moguće da je i to razlog propasti srpskog carstva. Poslije bitke, lako je biti general,…