“Svoje mrzimo, tuđe nećemo!” Parola koja kao ukleta lebdi nad Gradskim stadionom, već godinama, bolje rečeno decenijama.

Zašto fudbalska Banjaluka tako lako okreće leđa onima koji su izašli iz njene škole, ili su došli u Banjaluku kao golobradi mladići željni djelića slave, a za tu slavu treba i podrška. Barem u Banjaluci, nje nije bilo, to na svojoj koži osjetili su mnogi i sa gorčinom pričaju o tom vremenu.

Poslednji primjer je Vladan Danilović. Toliko kritike, ponižavanja, zvižduka, fućkanja, jebanja cijele familije po spisku…. niti kamen nebi izdržao! Kako da izdrži 18-ogodišnji dječak koji je kao talentovani momčić iz Foče došao u grad na Vrbasu. Kako da napravi dribling, kad zna da će mu se smijati, kako da šutne po golu, kad je svjestan da svaki promašaj će biti posprdno prokomentarisan, kako da odigra dobro, kad je za većinu uvijek najgori na terenu…..

Da je do Danilovića pozdravili bi mi njega lako, poželili mu srećan put, ali istorija je majka znanja, i na njoj padaju samo oni koji zaboravljaju lekcije iz prošlosti, a na Gradskom stadionu je mnogo takvih, u klubu, i na tribinama. Kao neki ukleti brod….

Kao što se danas osjeća Danilović, ne tako davno golgotu je prolazio Fedor Predragović, prolazio dok mu nije dosadilo. Sjećamo se i Srđana Grahovca, koji sad valja dok uveseljava tamo neke “blećke” u Astani, a mogao je i u Banjaluci. I on se naslušao svega i svačega. Poručivali su mu da ne zna dati loptu naprijed, valjda samo gleda prema svom golu…..

Kada je Ognjen Vranješ počinjao, fućkali su mu da se šlepa uz starijeg i tada već standardnog brata Stojana. “Nema glavu”, “jebem ga glupa”, šta je ovaj umislio”, samo su neki od komentara za momka koji je svoj dalji fudbalski put na sreću potražio podaleko od Banjaluke.

Nije bolje prolazio ni Nemanja Bilbija, svaki banjalučanin znao je koliki mu je šećer u krvi, a zabijao je sa nepunih 18…..

I tako bi mogli unadogled, vjerovatno smo neke zaboravili, a prošlo ih je mnogo.

U zlatnoj generaciji koju je sa klupe vodio Josip Kuže, pokoj mu duši,  u igru su ulazili Damir Mehica i Fuad Šašivarević. Znalo se dogoditi da zbog silnih zvižduka već nakon 7-8 minuta izvodi ih iz igre, a važili su za velike talente ne samo banjalučkog, već i jugoslovenskog fudbala.

Ni najveći među najvećim Abid Kovačević, kada je kao 16-ogodišnji dječak došao u Borac nije imao početak za pamćenje. Mršavi, žgoljavi, plavkasti dječak na svojim debijima izviždan je samo tako! “Vadi to žuto govno napolje”, đe će ovaj pored Paše igrati”…Na sreću Bida je bio jači od kritičara, pa je svojim umijećem na terenu natjerao te iste kritičare da ga zavole, i da mu aplaudiraju po 10 minuta na bis! Veća kazna im nije trebala….

Ali, za sve je potrebno vrijeme, dajte ga i Daniloviću. Da pokaže šta zna, jer samo tako Borac može biti poštovan i van svojih dvora.

Otići će “žuti”, ali doći će neki novi klinci, Arsići, Bamburaći, Kuruzovići, Banovići, Burgići,… hoćemo li i njih dočekati zvižducima.

Do tada na ukletom brodu važiće parola s početka “svoje mrzimo, tuđe nećemo”. Čudan je Gradski stadion, još čudniji oni što vole istrčati na njega, i žive za taj trenutak. Kunemo se u “crvenu-plavu” boju, pa ispoštujmo je do kraja…..