Rječicu Kozicu mještani istoimenog sela smještenog na obroncima Manjače opisuju kao najkraću i najljepšu na svijetu!

Ko suza čista ova rijeka, koja ljepotom i žuborom omami svakog posjetioca, bogata je potočnom pastrmkom i lipljenom, ali njeno veliko bogatstvo jesu i vodenice.

Na svega stotinak metara od izvora nalazi se jedan od tri mlina koji su izgrađeni nakon posljednjeg rata. Ono vodenica što je postojalo prije rata uništene su, spaljene i porušene, ali vrijedne seljačke ruke nisu mirovale, pa su napravile nove i ljepše mlinove sebi na ponos, a suseljanima na korist.

U ovom selu danas ima oko 120 domaćinstava, a većina stanovništa napustila je ovaj biser prirode na Manjači u potrazi za boljim životom. Ono seljana što je ostalo pričaju da je život nekada bio drugačiji. Vodenice, na koje su ponosni, nekada su bile ne samo od koristi da se u njima samelje žito, već su to bila i mjesta okupljanja i razgovora. Tu se moglo saznati šta kod koga ima novo, ko je umro, a ko rodio, ko se oženio, kada je dobro rakiju praviti, kod koga dobro stoku prodati.
– Na ovoj rječici nekada je bilo 14 mlinova. Oko mlinova moglo se vidjeti mnogo pomeljara, a po uskim lučicama uz rijeku pasli su konji na kojima je donošeno žito da se melje. U predvečerja u ljetno doba pomeljari koji su obično bili ozbiljni ljudi, kućni domaćini, sastajali su se ispred mlinova i polako i razložno pričali o važnim poslovima, kakva je godina, kako platiti porez, jesu li rodile šljive, zna li ko kakva će biti zima, kada bi trebalo ovce u ravan pokrenuti i raspravljala se sva druga pitanja od značaja za čovjeka seljaka – priča Đuro Zečević iz Donje Kozice.
Ovaj seljanin objašnjava da je svako prezime – Zečević, Mitrović, Tepić, Nikolić, Seizović imalo svoj mlin, a svaki domaćin svoj mlinski red koji je strogo poštovan.
– Ovdje se mljelo žito i iz udaljenih sela jer je poznato da je pola planine Manjače bezvodno, a nama je bog podario ovu rijeku koja život nosi – kazuje Đuro.
Mnogo ljudi iz ovog kraja otišlo je da živi u Vojvodinu, ali kada dođe ljeto, selo ponovo živne jer mnogi dođu da obiđu rodu grudu. Dok smo šetali pored Kozice sreli smo jednog potomka davno iseljenog, koji reče da svake godine dolazi u selo svojih djedova, kako kaže, da se divi njegovoj ljepoti.
– Nisam ovdje rođen, već tamo u Čurugu, a volim ovaj kraj, djed i otac su mi odavde, dođem pa sjednem pred neku vodenicu slušam kako žubori rijeka, pa se nekako osjećam blagodatno kao ova rijeka jer voda je život. U ljetno doba ovo selo je puno ljudi. Dolaze svi koji su iz njega otišli kako se ono kaže, trbuhom za kruhom – priča jedan od onih koje ova nesvakidašnja ljepota prizove da joj se divi.
S mnogo toplih riječi za svoje selo domaćini s ljubavlju pričaju da se u stara vremena u blaga ljetna predvečerja, kada se stoka sa ispaše kući vraća i kada se završavaju dnevni poljski radovi, ovom pitomom dolinom razlijegala pjesma, a njena jeka se vraćala u dolinu kojom je brza Kozica žurila u naručje Sane, a žubor rječice kao da se utišavao i uspavljivao umorne seljake čije su se kuće rasule u nevekiloj kotlini blagodatne rijeke Kozice.
– Ovo selo ima sve potrebno da postane turistička destinacija. Posebno ljepotom fascinira seoska crkva koja je smještena u sredini sela na jednoj prirodnoj uzvišici, pa izgleda kao da je postavljena na neku pozornicu. I rijeka i selo Kozica su raj onima koji su ljubitelji prirode i ribolova jer je Kozica bogata ribom – puni su riječi hvale za svoje selo srdačni i gostoljubivi mještani.

Piše: Vidosav Đurđević