Vinko Marinović i Vlado Jagodić večeras će vojavati na “Koševu” veliki derbi. Igraju Sarajevo i Borac, a na klupama dva prijatelja, saborca, saigrača, učenika i učitelja. Toliko slični, a opet toliko različiti….

Rođeni su na teritoriji iste opštine, Gradiške, svojataju ih u Banjaluci, a i šire, ali nikada se nisu odrekli grada na Savi, Vlado svog Kočićeva, a Vinko Bok Jankovca, i svoga Stipe…

Počinjali su fudbalsku karijeru ispod Kozare, igrali obojica u njoj, pa im je sledeća stanica bio Borac. Vlado se kao igrač okitio peharom Kupa Republike Srpske u onom čuvenom finalu sa Rudar Prijedorom pred 20.000 gledalaca, a Vinko je iz Borca kročio na “Marakanu”, postao kapiten, kasnije bio internacionalac u Belgiji.

– Mnogi ljudi ne znaju da sam nosio dres Borca tri godine, a da nikada zvaničnu utakmicu nisam odigrao na Gradskom stadionu. Valjda sudbina – znao je često reći Marinović, koji je dres Borca tada nosio po SR Jugoslaviji, Baču, Valjevu, Sremskoj Mitrovici, Rumi….

Vlado po završetku igračke karijere, prvo postaje sudija, ali pošten kakav jeste, brzo napušta tu profesiju u leglu kriminala, a bio je i te kako visoko, pa se upušta u trenerske vode. Preuzima Laktaše od drugoligaškog ranga, i brzo ih dovodi do Premijer lige, a glavni šraf u timu bio mu je upravo Marinović!

Poslije ih put vodi ka Borcu, Jagodić, evo sada ima peti mandat na klupi Borca, dok je Vinko ga vodio u jednom (za sada), ali ostao je upamćen kao odličan stručnjak, jer tada je Borac zaista igrao i bio u vrhu bh fudbala.

Slijedi Zrinjski, pa sada Sarajevo, a između toga bila je i klupa mlade reprezentacije BiH. Tek da se ne zaboravi, “zmajiće” je vodio i Vlado Jagodić, i za sada je najuspješniji selektor mlade selekcije, bio je na korak do plasmana na EP. Za one koji bolje poznaju fudbal, ne treba spominjati koliko je to vraški teško izboriti, jer samo osam najboljih ide na završni turnir….

Kada je Vlado upao u nemilost tadašnjeg predsjednika FSRS Mile Kovačevića, koji je bio važna figura i na nivou FSBiH, Jagodić je znao reći:

– Teško mi je jer mi se Vinko nejavlja. Toliko toga smo zajedno prošli, a sada sam došao u situacija da me zbog “nekog gore” ne smije ni pozvati. Znam da to nije njegov stav, ali proći će i to – pričao je Vado dok je bio nepodoban element fudbala Srpske.

I sve je prošlo, svako na svojoj strani, sa zavidnim karijerama, ma šta drugi mislili o tome. Njih dvojica imaju fudbalsko ime, i to im niko nikada neće moći uzeti.

I još nešto, obojica su bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Ne zato, što su želili ići u rat, već što su cijelim bićem pripadali Srpskoj, odlučili su da svoj život grade iz nje.

A, sada i gradiški, i banjalučki, i srpski i bosanski, i fudbalski, Vlado Jagodić i Vinko Marinović, dva najsvijetlija trenerska imena u nas. Neka nastave rivalstvo i prijateljstvo, neka učenik i učitelj podjele megdan, jer u fudbalu je sve moguće….