Bježanje kroz kukuruz, “gepekovanje”, prijetnja vatrenim oružjem, uvrede, reljefni tereni – samo su neke od asocijacija na utakmice nižih liga i uslove u kojima se one održavaju, kako u Srbiji, tako i u BiH, pa i u regionu.

Fudbalski arbitar iz Srbije Vukašin Cvetković otkriva da li su mitovi u vezi sa nižerazrednim fudbalom tačni, kako se osjeća kada dijeli pravdu na “vrućim” gostovanjima i šta to svaki sudija bilo kog ranga mora da ima.

Posao sportskog sudije nosi veliki pritisak, rizik, napetost i, u datim okolnostima, najlakše odluke postaju one najteže. Kada dođe do greške arbitara sa svjetskom reputacijom, uglavnom se sve završi na zvižducima, ismijavanjem i kritikovanjem u medijima. Međutim, to nije slučaj sa  njihovim kolegama koje sude u nižim rangovima fudbalskih i košarkaških takmičenja u Srbiji i regionu.

Fudbalski sudija petog ranga takmičenja Vukašin Cvetković je otkrio koje su to vrline i mane profesije, kao i da li je popularno bježanje kroz kukuruz ili “gepekovanje” samo mit ili surova realnost.

– Od tih uslovno rečeno ‘luđih’ situacija na našim prostorima, bio sam akter samo jedne, kada sam na, da ironija bude veća, prijateljskom meču bio neprestano i neumorno vrijeđan i pod prijetnjama čitavih 90 minuta, nezavisno od svojih odluka i dešavanja na terenu. Što se tiče situacija koje su doživile moje kolege, malo je nezahvalno govoriti u njihovo ime. Čuo sam da se svašta dešavalo, ali uglavnom u nekom ranijem periodu. Poznato je da se sudijama 90-ih i ranih 2000-ih upadalo u svlačionicu sa vatrenim oružjem, ali da su i oni morali da nose oružje kako bi se zaštitili. Ipak, sve to je iza nas, danas je sve na mnogo višem nivou. Popularno bježanje kroz kukuruz i gepekovanje su sada samo mit. Dešava se da dođe do tuče i da igrač ili neko drugi udari sudiju, ali u tim situacijama odlično reaguju saigrači i stručni štabovi pa se brzo smiri situacija.

Sportski događaji u nižem rangu takmičenja predstavljaju veliki izazov, ali samim tim i zadovoljstvo kada se posao djeljenja pravde uradi na ispravan način.

– Izuzetna je čast kada se obuče uniforma, tj. dres, izađe na teren i zaradi poštovanje svih prisutnih na tom događaju. Pogotovo u Srbiji, koja je veoma specifična, ali koja je iznjedrila mnoštvo sjajnih sudija kroz istoriju, a koju danas predstavlja Milorad Mažić, jedan od najboljih, ako ne i najbolji fudbalski sudija na svijetu.

Cvetković dodaje da greške pojedinaca utiču na status svih ostalih sudija.

-Ipak, ne treba bježati ni od druge strane profesije, oni ‘mračni momenti’ su naravno prisutni i zbog toga nam profesija trpi. Naš rad umije da se potcjenjuje, omalovažava, a u prilog tome idu neke veoma loše sudijske odluke, što utiče na to da se cijela profesija generalizuje i blati.

Maradona je postigao gol rukom, Mesi takođe, Anri je pak rukom asistirao. Lampardov gol protiv Njemačke nije priznat, Šimunić je zaradio tri žuta kartona, Mitrović je misteriozno napravio faul u napadu dok su ga držala dvojica fudbalera…

Neke od najpoznatijih sudijskih grešaka

Pomenute situacije na najvećim fudbalskim pozornicama pokazuju sudijske greške koje niko nije mirno prihvatio. Nikome nije jasno kako je moguće da neko ko je školovan za tu profesiju, ko u njoj ima bogato iskustvo, nekoliko pomoćnika, pa čak u današnje vrijeme i asistenciju video-tehnologije, nije u stanju da donese ispravnu odluku, odluku u koju je siguran navijač na najudaljenijoj tribini stadiona, ili onaj ispred malog ekrana bez ponovljenog snimka.

– Suđenje za sebe vezuje mnogo etiketiranja, često se misli kako je još uvijek 20. vijek i kako nakon svake utakmice sudije dobijaju batine. Danas je to cjenjen i dostojanstven posao, ne pretjerano naporan, jer ako neko odluči da se bavi ovom profesijom, u većini slučajeva to je krenuo da radi iz ljubavi. Da se ne shvati pogrešno, ima puno da se radi, trenira, uči i sve što ide uz to, prolaze se raznorazne situacije, ali ako nešto voliš, to ne može da te umara.

Sudija često mora da se pridržava i moralnog kodeksa, kao i “nepisanih pravila ove igre”.

– Jedna veoma bitna stvar, pogotovo kod sudija nižeg ranga, koja mora da postoji jeste takozvana ‘odluka zdravog razuma’ ili ‘šmekerska’ odluka, kako to vole da nazovu starije sudije, gdje morate da znate da postoje i nepisana pravila ili situacije kada se ne poštuje doslovce pravilo iz udžbenika. Gledati utakmicu na televiziji, ili čitati pravilnik mogu značiti jednu stvar, a biti na terenu u živom momentu i suditi, potpuno drugu.

Sudija Cvetković naveo je zanimljiv primjer kako “kupiti” simpatije publike i povjerenje igrača.

– Desi se, na primjer, da se igrači pomjeraju u takozvanom ‘živom zidu’. Pravilo nalaže da opomenu dobije, bez obzira ko se pomjerio, onaj fudbaler koji je najbliži sudiji, odnosno najdalji od mjesta na kom je igra prekinuta. Ipak, kada taj igrač već ima žuti karton, nastupa ono pravilo ‘zdravog razuma’, pa žuti karton dobije njegov saigrač. Isto je i sa mečevima u kojima jedna ekipa ima ubjedljivo i nedostižno vođstvo, u tim situacijama kriterijum nije kao sa početka utakmice. Od sitnica, do velikih stvari se pokazuje zrelost i svijest, čime se zadobija poverenje igrača, ali i sigurnost i simpatije svih prisutnih na događaju – zaključuje Cvetković.