Bila je prva žena dobrovoljac u srpskoj vojsci i jedina Nišlijka koja je ratovala na Kosovu. Poginula je na na svetoj srpskoj zemlji 5. juna 1999, pomažući ranjenim saborcima.

Slađanina životna priča, kako kaže njena sestra Vesna, svjedočanstvo je o ljubavi, hrabrosti i humanosti kakve umiju da pokažu samo rijetki ljudi, jer se ova djevojka latila puške prvog dana rata, dok su se mnoge Nišlije skrivale, strahujući od mobilizacije.

– Stankovići su u svaki rat slali nekog svoga, ali Slađana je bila prva djevojka koja je uzela oružje u ruke. Niko nije slutio šta joj je u glavi dok 24. marta u kuću nije ušla u uniformi i kazala: “Idem u rat”. Otac je pokušao da je odvrati, rekao joj je: “Slađana, znaš li ti šta je rat?! To nije kafić, tamo se gine!”, ali je to nije pokolebalo. Prvi put se javila poslije mjesec dana, kazala da ima radosne vijesti, vjenčala se s ruskim dobrovoljcem Jurijem Osipovskim, i to u manastiru Svetih Arhangela u Prizrenu. Kum joj je bio njen starješina Božidar Delić – kaže Slađanina sestra Vesna Stanković, pa nastavlja:

– Obećala je da će s mužem doći kući 2. juna 1999. ali sam kasnije saznala da se s nekim borcem zamijenila, pa je on umjesto nje tada otišao na odsustvo. Tog 5. juna sanitetskim vozilom izvlačila je ranjenike kod sela Planeja, kada ih je pogodila minobacačka granata s teritorije Albanije. Kako sam kasnije čula, bila je teško ranjena, ali živa. Rusi su je na rukama donijeli do bolnice u Prizrenu, a priča se da neki doktor Albanac nije htio ni da je primi. Možda bi ostala živa da je na vrijeme stigla do ljekara, da je helikopterom upućena u bolnicu, ali nije imala šansu.

Porodica ove junakinje nije bila obavještena o pogibiji, već je za njenu smrt saznala slučajno.

– Telefonom nas je pozvala jedna njena prijateljica da nas pita kada ćemo je sahraniti. Šokirali smo se, odmah smo otišli u Dom vojske da pitamo šta je s njom. Kazali su nam da je greška, da idemo kući, da će nas obavijestiti o tome gdje je ona. Još nismo ni došli do stana, kada su nas sustigli i kazali da su je dotjerali u Vojnu bolnicu i da idemo da je prepoznamo – prisjeća se Vesna Slađanine smrti.

Kako kaže, najteže joj je bilo kada je vidjela tri para odbačenih vojničkih cokula u dvorištu, od kojih su jedne bile Slađanine.

– Njeno tijelo nam je predato u metalnom kovčegu. Na sahranu je došao suprug Jurij i ne znam koliko Rusa, čitavo dvorište je bilo puno njihovih vozila. Jurij je bio potpuno skrhan, otišao je do grada i kupio joj vjenčanicu roze boje, koju je obožavala, i vjenčić za kosu. Sve je to stavio u njen kovčeg. Bio je s nama dok joj nismo održali šestomjesečni pomen, a onda je otišao, čula sam da sada radi pri nekoj međunarodnoj organizaciji na Kosovu – kaže ožalošćena sestra.

Komentarišući odluku da se jedna ulica u Nišu nazove imenom njene sestre, Vesna ističe da je zbog toga ponosna, ali da je ona zaslužila više.

– Prijedlog da se to uradi potekao je od Udruženja boraca, ali za Slađanu je moglo da se uradi i više. Tri godine smo skupljali novac da joj podignemo spomenik, i to smo uradili bez ičije pomoći. Slađana je dala za ovu zemlju najvrednije što je imala i nije zaslužila da je samo mi pamtimo. Trebalo bi da je se sjećaju svi koji su ovdje ostali dok se ona za njih borila – kaže Vesna.

Nakon Slađanine smrti, porodica je pronašla njen dnevnik u kojem je napisala da zna da se s Kosova neće živa vratiti.

– Predosjećala je svoju smrt, ali je to nije pokolebalo u odluci da ode. Njeni drugovi su nam pričali da je bila neustrašiva, da bi i u vrijeme najvećih borbi uspijela da se probije i da borcima donese hranu i lijekove. Tako je i stradala, probijajući se do ranjenika – priča Slađanina sestra.

Od tuge za ćerkom Slađanin otac je ubrzo preminuo. Uspomenu na nju, osim Vesne, čuva još samo njena majka, koja živi u selu Prva Kutina, u kući iz koje je Slađana krenula u rat.

– Majka odbija da se vrati u Niš. Okružila se Slađaninim slikama i njenim stvarima, jer bez obzira na četrnaest godina od njene smrti, nikako ne može da je prežali – kaže Vesna.

Mrtve ne zaboravite, žive branioce Otadžbine poštujte, poruka je svim Srbima ma gdje da žive širom svijeta, u Srbiji i Republici Srpskoj…