Glumačko umijeće Snežana Savić pokazala je u raznim rolama, ali najveću pažnju publike privukla je kao Nina Andrejević u “Boljem životu” i Malina Vojvodić u “Srećnim ljudima”. Mogla je u životu da bira različite puteve, jer joj je, ističe, Bog podario mnogo talenata. Ipak, glumu je zavoljela kroz imitacije, oponašanje drugih, jednu, kaže, zanimljivu cirkusijadu koja je ispunjavala. Imponovalo joj je kada izmami smijeh u svom okruženju i dobije aplauz. Tako je i poverovala da je rođena baš za scenu. Pamtimo je i kao izvrsnu pjevačicu, a hitovi poput “Tri poljupca hoću ja” i danas se puštaju na radio stanicama širom Balkana. Više od tri decenije karijere, niti jedne mrlje, afere,..Nije lako, samo hrabri ostaju na tom putu, a Snežana Savić jeste jedna od njih.

Snežanu gledamo u novim epizodama serije “Selo gori, a baba se češlja”, u liku Izabele, žene koja posle dugog niza godina dolazi u Srbiju iz Amerike.

– Ova uloga je veoma zahtjevan zadatak, zaista je jedna dramska rola, koju sam dobila od svog kolege i druga iz klase Radoša Bajića. Riječ je o seriji koja je veoma gledana i dugo traje, ima etablirane likove, tako da je bilo vrlo teško naći svoje mjesto u cijeloj priči. Izabela je polu-Meksikanka, polu-Srpkinja, i vezuje se za Jovana, koji se već pojavio u seriji, a igra ga Lazar Ristovski, takođe naš drug iz klase. Igram jednu damu koja prilično neobično djeluje u toj sredini, priči i miljeu.

Kakva je bila atmosfera na snimanju i saradnja sa kolegom iz klase?

– Bilo mi je veoma lijepo. Sa Radošem se dugo nisam vidjela i iznenadilo me je koliko je savladao rediteljski zanat. Poznato je da je dobar glumac, ali da uz to i režira, piše scenario i vodi cijeli projekat, nije nimalo lako. Divim mu se kako sve uspijeva.

Kako na glumu gledate danas, a kako ste je doživljavali na početku karijere?

– Kad je čovjek mlad, željan uspjeha, dokazivanja, mnogo je više u grču, u nekom zanosu, koji može da pomogne, ali i da odmogne. Postoji jedna dobra rečenica koju sam zapamtila iz neke knjige – kad pitaju mladića šta misli o djevojci koju je tek upoznao, on kaže: “Mnogo bi mi se više dopala da se nije trudila toliko da mi se dopadne”… E, tako vam je i na početku karijere. Ali kad imate iskustvo, onda sve radite “lijevom rukom”, nemate osjećaj da treba da se borite i da nešto uradite po svaku cijenu, nego ste ležerni u svemu. Naravno, odgovornost uvijek postoji i trud da to što radite bude dobro. Međutim, to se stiče samo iskustvom. Kad imate zrelost, onda se vaša gluma drugačije reflektuje i na one koji vas gledaju. Upravo to i jeste umjetnost – to koliko možete da utičete, odnosno dodirujete emocijama onoga ko vas gleda.

Nadahnuti ulogom u predstavi “Koštana” odlučili ste da se isprobate i kao pjevačica. Da li je bilo lako doneti takvu odluku?

– Nije. Bila sam na četvrtoj godini Akademije i prijavila sam se na kasting na koji su pozvane mnoge dobre pjevačice, čak i operske. Otišla sam zato što sam volila da pjevam, ali nisam se nadala toj ulozi. I vjerovatno je ona i kriva za to što sam ubrzo počela da dobijam ponude da pjevam. Ipak, ova uloga mi je, otvorivši mi još jedna vrata u životu, na neki način uskratila želju da uživam u glumi. Jer, sticajem okolnosti morala sam da biram – da li ću biti na turneji u Americi ili ću u Narodnom pozorištu morati da odbijem neku dobru ulogu.

Šta vam je kroz život bio veći izazov – pjevačka ili karijera glumice?

– Imam mnogo darova, ali sam i veoma lijena. Ponašala sam se nonšalantno prema svojim talentima. Znate, kad neko dobije mnogo toga, onda to i manje cijeni, ne trudi se. To vam je kao kad ste na gozbi na kojoj ima svega u izobilju, pa vam onda ni kavijar ništa ne znači. Valjda se takvo ponašanje i pripisuje mladosti. Dobijete sve, pa to ne umjete da cijenite, nego mislite da će cijelog života biti tako. I kad me pitaju da li bih nešto promjenila i uradila drugačije, uvijek kažem da bih. U psihologiji postoji mišljenje da ljudi koji su kategorični nisu pametni. Šta znači ne mijenjati svoje mišljenje? Naprotiv, dosta toga bih promjenila, jer mislim da sam sa zrelošću mnogo toga naučila. Ne bih napravila iste greške… i kajem se zbog mnogo čega što nisam uradila.

Serije “Bolji život” i “Srećni ljudi”, koje su vas proslavile, i danas su mnogima omiljene širom regiona?

– Nekada su se serije ozbiljnije radile, bio je važan budžet, a danas se sve radi bez para, i to se primjećuje. Živimo u drugom vremenu, pokušavam da se na to naviknem, mada mi ne polazi za rukom. To vjerovatno kažu i mnogi iz moje generacije. Svi se sjećamo nekog vremena koje je za nas bilo i bolje i ljepše, što ne znači da za neke nove generacije ovo današnje nije najbolje. Meni najviše smeta to što su se ljudi otuđili, osamili, što smo zajedno sami na društvenim mrežama. Ja to ne prihvatam, neću da budem zajedno sama ni s kim. Želim da budem s nekim stvarno, da ga gledam u oči …

Žalite li za pozorištem?

– Imala sam veliku želju da se vratim pozorištu i sada toliko radim da ne mogu da stignem da se opustim i odmorim. Zapustila sam svoj glumački talenat, a to je najveći grijeh. To vam je kao kad dobijete neki dragocjen metal, stari svijećnjak ili činiju od srebra, pa ga šutnete u neki ćošak, u kom rđa i niko ga ne primjećuje. Ali ako ga malo izglancate, on može tako da sine i zauzme posebno mjesto u kući. Tako sam ja u jednom trenutku odlučila da u ovim godinama, kada mogu da biram, radim šta mi je srcu drago, ono što volim i što me ispunjava.

Kako iz ove perspektive gledate na tri decenije rada koje su iza vas? Čega se rado sjećate, a šta bistešto prije zaboravili?

– Ništa ne bih volila da zaboravim. Sve što je ružno stavljam u neke crne fioke i pravim se kao da se nije ni desilo – takav mi je psihološki sklop. Otvaram samo fioke koje čuvaju lijepa sjećanja. Mada se trudim da se ne osvrćem na prošlost. Najvažnije je živjeti ovaj trenutak, budući ko zna da li će doći, ali ovaj sadašnji je bitan. Treba da budemo zadovoljni onim što imamo, pa neka je to šolja čaja ili neke tople nježne oči koje vas gledaju. Nijedan čovjek ne može na to da ostane ravnodušan.

Da li vam je ćerka Anita najbolji kritičar, i vi njoj?

– Jako sam kritična prema sebi, a i prema njoj posebno, tako da kad joj udijelim kompliment, ona obično ne može da dođe sebi. Jer, ja sam ta koja najčešće ima neku primjedbu. Međutim, za neke stvari stvarno moram da joj “skinem kapu”, jer čini mi se da nikad ne bih mogla da budem toliko uporna i energična kao ona.