Da, oni to uistinu jesu, najsportskiji par Banjaluke. U vrijeme kada su se uzeli, Velinka je bila reprezentativka Jugoslavije, a a Fuad neprikosnovena jedinica Borca za kojim se otimala velika četvorka. Ovaj tekst radili smo u tvrđavi Kastel na obalama Vrbasa, gdje su Fuad i Velinka evocirali veliki broj uspomena, a mnogo toga ostalo je i nezapisano.

Zaplovimo sa Velinkom i Fuadom u jednu prelijepu priču…..

———————————————————————————————————

Banjaluka je oduvijek imala vrhunske sportiste, osvajače olimpijskih, svjetskih, evropskih medalja, ali malo ko je razmišljao, postoji li bračni par, koji je uspio u sportu.

Ratne devedesete godine  pomalo u zaborav su stavili one najbolje, a to u gradu na Vrbasu svakako jesu Fuad Đulić, golman Borca, i Velinka Bošnjak Đulić, košarkašica Mladog Krajišnika. Nekada sportski ponos Banjaluke, danas žive i rade u Austriji, tačnije Insbruku.

Velinka prodaje suvenire na čuvenoj novogodišnjoj skakonici, a Fuad je ostao u svojoj branši, trener je golmana u Lincu.

U razgovoru za naš portal  prisjetili su se svoje mladosti, ali i vrhunskih karijera, i kako je sve počelo.

– Prvi put sam ugledala Fuada 1971. godine na sportskom terenu stare Gimanzije. Nekako su nam se spojili treninzi. Pet godina smo se zabavljali, i na kraju vjenčali. Iz tog braka imamo dva sina, Denisa i Damira, te dvoje unuka Darija i Unu – započinje priču Velinka.

– Danas ugledala, sutradan već držala pod ruku. Zapeo sam ja tebi za oko mnogo ranije – dodaje Fuad sa osmjehom na licu.

A karijere vrhunskih sportista su im se preplitale. “Malene” su tada “žarile i palile” po dvoranama bivše Jugoslavije, dok je Fuad na golu Borcu zamjenio velikog Marijana Jantoljaka, i ne samo to, već po mnogima bio i najbolja jedinica “crveno – plavih”. To potvrđuje i podatak da je tri puta zaredom (1976/77/78) u izboru zagrebačkih “Sportskih novosti” bio proglašavan za najboljeg golmana Jugoslavije.

– I danas sam najmlađa reprezentativka bivše države. Za Jugoslaviju sam debitovala sa 15 godina, i odigrala oko 60 utakmica. Ostaje žal što nisam nastupila na Olimpijaskim igrama u Moskvi (1980), jer sam prije toga rodila prvog sina, ali i ovako je dobro.  Bila su to druga vremena, igralo se iz ljubavi, za novac niko nije ni pitao – nastavlja Velinka, a na njenu priču nadovezuje se Fuad:

– Ono što je za Velež značio trio BMW (Bajević, Marić, Vladić), to je za Banjaluku bio trojac Kovačević, Kreso, Đulić. Nije bilo ekipe kojoj nismo mogli utrpati pet-šest komada. Dinamo 5:1, Rijeka 6:0, Budućnost 5:1. Igrali smo fudbal za sebe, ali i publiku. I po kiši, i po snijegu, na tribinama 10 hiljada duša, zadovoljni, i kad izgubimo, ali i kad pobjeđujemo, a toga je na našu sreću bilo više. Rećiću vam samo ovo kao parametar, gdje smo mi bili u odnosu na Evropu. Igramo turnir u Rijeci protiv Insbruka, tada ubjedljivo najbolje ekipe u Austriji. Dobijemo ih 3:0, oni ne znaju gdje udaraju, mogli smo dati još pet-šest, ali bilo nam žao. Tako je bilo sa većinom ekipa iz inostranstva – prisjeća se Đulić.

Danas žive u Insbruku, ali bez svoje Banjaluke ne mogu. Barem tri puta godišnje prošetaju Gospodskom, i popiju kafu pored Vrbasa.

– Mislim da se nećemo vraćati, ali dok budemo zajedno disali, Banjaluka će biti dio nas. Tu su nam prijatelji, porodica, kumovi, najljepše je kod kuće – u glas ističe bračni par Đulić, Velinka i Fuad, najpoznatiji sportski bračni par Banjaluke.

Vidim Fuada, koša ne mogu pogoditi

O kakvoj jakoj ljubavi je bilo riječ, najbolje odlsikava jedna anegdota sa terena, o kojoj priča Velinka.

– Igramo u Tuzli, i mi i fudbaleri. Posijle utakmice na “Tušnju” cijela delegacija Borca na tribinama, među njima i moj Fuad. A meni kao da su se noge odsjekle, 20 puta idem sama na koš i fulam. Neće, pa neće. Pogledam u trenera Acu Jurića, pa onda u Fuada, ni krivog ni dužnog. Naravno, mi izgubimo, a trener Aco onako ljutito dobaci: “Slušaj Velinka, reci Fuadu da više ne dolazi na utakmice, šteti i tebi, a bogami i klubu“!

Iz bolnice pravo na derbi

Da je bio atleta, dovoljno je videti samo slike Fuada Đulića, kao od brda odvaljen.

– Igramo derbi sa Hajdukom, tada ubedljivo najjačaom ekipom u ligi. Zajednički ručak, i krećemo prema stadionu. Ja sjedam u svoj “spaček” i kod “Zelenog mosta” doživim težak udes. Na automobilu totalna šteta, meni se manta u glavu. Hitna me odveze, a ja kao iz topa: “Ljudi vozite me na stadion”. Puste me na vlastiti rizik. Dolazim na sam početak utakmice, stadion pun, a meni sve zuji u ušima. Nismo se ni okrenuli, “bili” vode 2:0, bolji su, nema šta. Ređaju se šanse, a ja skidam sve, kad oće, onda oće. Ne znam ni sam kako, okrenemo utakmicu, pobjedimo 3:2. Ludnica u gradu, a ja sutradan u svim novinama igrač utakmice – prisjeća se Fuad Đulić.

Partizan nudio vile

U ta vremena Đulić je bio među najboljim golmanima Juge. Nema kluba koji se nije otimao za njegove usluge, ali najbliži je bio Partizan.

– Igramo u Podgorici poslednje kolo, idemo avionom. Iz uprave Borca onako na prevaru mi ponude novi ugovor. Daju mi dvosoban stan i nešto para, i odmah poslije utakmice pošalju me na Jadran na odmor. Ja zadovoljan, riješio krov nad glavom i oostao u Borcu. Sutrada me zove burazer iz Banjaluke, jauče, pita gdje sam. Kaže evo došli ljudi iz Partizana, blanko ček da potpišem koliko želim, i četverosoban stan! Nije mi žao što nisam otišao, jedino bi možda imao i reprezentativnu karijeru, jer iz malog Borca se nije moglo do plavog dresa.