Godina je 1973. U studio Jugoslovenske Radio Televizije (JRT) ulazi omanji, brz, pomalo nervozan, atletski građen tip sa zulufima, karakterističnim za Balkan tog perioda. Poslije par riječi razmijenjenih sa organizatorima i najave čuvene Milene Dravić, izlazi na pozornicu na kojoj ga čekaju Dragan Nikolić, Marko Marković i Dragan Nikitović.

Marijan Beneš, bokser. Šampion Jugoslavije, šampion Evrope. Najopasniji čovjek u državi. Pesnice od čelika, volja od čelika, oči od čelika.

Crnim, prodornim pogledom mjeri prelijepu Milenu, dok joj recituje pjesmu. Pjesmu koju je sam napisao, jednu od mnogih u koje je utkao svoju prelepu balkansku dušu. Donose mu flautu, daje mu je u ruke Dragan Nikolić. Uzima je i svira rutinski neku laganu melodiju, u izvedbi koje se ne bi postideo ni majstor na ovom instrumentu. Publika je uzbuđena, kao i cijela jugoslovenska nacija, koja gleda oduševljeno. Ponosni su na svog šampiona. Ponosni su na svoju državu, u kojoj bokserski šampioni šarmiraju, pišu divne pjesme i sviraju flautu.

Nekih 43 godine kasnije, vremena su se promjenila. Sad imamo 6 ili 7 država, možda i cijelih 8, ko kako broji, bokseri nam nisu više u svjetskom vrhu, daleko smo od toga, a pjesme pišu samo “luzeri”. Naravno, u “pjesme” ne ubrajamo ovo đubre koje nam kvari djecu već četvrt vijeka. Nakon 43 godine, “opasni momci” ne pišu pjesme, nego ubijaju, siluju, ucenjuju, iznuđuju… Neki uđu i u poneki rijaliti.

A svi ti “opasni momci” usrali bi se u gaće, bukvalno, kada bi stali na crtu Marijanu Benešu, na “ferku”. Svi Zemunci, Šijani, Arkani, Kristijani, Giške… Tri klase je to ispod Marijana, kad je riječ o umeću borbe. Deset klasa ispod kad je riječ o čojstvu.

Marijan, sa svojih 67 godina, pobijeđen je čovjek. Nema jedno oko, teško je povijređen posle saobraćajne nesreće, oni koji je najviše volio nestali su na tragičan način, ono što je najviše volio, ta čarobna Jugoslavija, ubijena je i silovana. Svi su ga izdali, baš kao i zemlju u kojoj je bio idol, uzor.

Marijan Beneš je rođen u Beogradu 11. 06. 1951. godine, od oca Josipa Beneša i majke Marije Vukić, prosvjetnih radnika. Volio je muziku, vrijedno je vježbao flautu i klavir. Uporedo je trenirao boks. Već kao mladić udarao je jako. Mnogo jako. “Umjesto pesnica ima pegle”, govorili su.

Boksuje za “Slaviju” iz Banjaluke. Bio je prvak Mediterana, Balkana, Jugoslavije, Evrope… Slava, moć, a onda tragedija, niotkuda. Oboljeva od žutice, karijera mu je završena, kažu ljekari. Svi “prijatelji” ga ostavljaju. Kome treba bivši bokser?

Svakome drugome bi ovdje bio kraj, ali ne i Marijanu. Najjače srce na Balkanu pobjeđuje bolest i vraća se boksu, jači nego ikad. Odlazi u profesionalce. Ređa pobjedu za pobjedom, nokaut za nokautom. Nema bržeg, opasnijeg, žešćeg. Plaše ga se. Ne zna šta znači “nazad”. Ide i udara dok ne pogodi u bradu. Postaje profesionalni prvak Evrope! Alen Delon ga zove, hoće da mu bude menadžer!

Marijan neće. Voli svoju Banjaluku, voli svoju zemlju. Tamo napolju bokseri ne sviraju flautu i ne pišu pjesme. Tamo su roba, mašine za pravljenje para. Čovjek iz Jugoslavije.

Srčanost u ringu ga, međutim, košta mnogo. Ne zna nazad, nalijeće na pesnice. Oko mu je teško povrijeđeno, stradalo je. Ide na operaciju. Ne vidi, a opet boksuje. Poluslijep.

Poslije par godina, ponovo isti protivnik, Tores, koji mu je teško povrijedio oko. Opet ga udara palcem, u isto oko. Marijan je izgubio vid u ringu, u šestoj rundi. Izgubio je oko, zauvijek. Ali morao je da dobije ovaj meč. U paklenom bolu, izubijao je protivnika i pobijedio.

Krio je od svijeta da ne vidi na jedno oko. Borio se i dalje, vješto je krio svoj nedostatak. Lomio je 26 kostiju u ringu. Od udaraca su mu uništene glasne žice.

Ali to je bilo ništa u poređenju sa paklom koji ga je čekao van ringa.

– Ja sam Hrvat, i Bosanac, i Srbin – govorio je Beneš.

Došao je rat, i prodali su ga, uništili su ga Srbi, Bosanci i Hrvati. Sve bivši Jugosloveni, koji su se preko noći pretvorili u ove koje smo pomenuli.

Marijan je ostao Jugosloven, zato je i najebao.

– Ja sam čovjekoljubac, volim ljude. Nacionalnost me ne interesuje – govorio je Marijan i pisao sebi presudu koja ga je čekala u vremenu ludila.

Za Hrvate je postao “četnik”, za Srbe je bio “ustaša”. Vodili su ga da kopa rovove za vojsku Republike Srpske, posle su ga odveli u logor.

Protjeran je iz Banjaluke, svog grada, jer nije bio Srbin.

Ivicu, rođenog brata kojeg je volio više od sebe, ubili su mu 1992. godine.
Tijelo Ivice Beneša nikada nije pronađeno.

Braća Antun Beneš i Josip Beneš umiru od tuge za bratom Ivicom.

Kakve zvijeri ubijaju druge zato što su druge vjere, ili zato što nemaju vjeru?

Ostao je samo brat Marijan, slijep, nem i tužan dokle pogled jednog oka seže.

– Ja sve velike Srbe i velike Hrvate nazivam fašistima – govorio je posle Beneš.

Zaradio je u karijeri 6 miliona maraka. Sve je potrošio. Na gluposti, na pametne stvari, ali najviše pomažući drugima. Sve je potrošio. Kad je ostao bez para, niko nije htio da mu pomogne. Jer kome treba slijepi i nijemi bokser koji svira flautu i piše pesme?

Jednom se u svom kafiću u Banjaluci potukao se 12 puta za jedan dan. Dolazili su Bosanci da se biju jer Bosanci su Bosanci. Naravno, dobijali su uredno po tintari. Nije prvak Evrope šala. A posle zajedno na pivo.

– Upoznao sam Tita. I ponosan sam na to – govori.

Kad su ga predstavili Josipu Brozu, maršal je rekao: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?”

Beneš, mangup, mu je uzvratio: “Niste ni vi, druže Tito, mnogo viši.”

A Tito da umre od smijeha.

– Niko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali platu – i radnik i rudar i čistač ulica i ljekar. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci – pričao je Beneš 2004. godine.

Napisao je i pjesmu, da poruči nešto svima koji danas pljuju Tita. Evo:

Ne psuj mi Tita

Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme,
Ne krivi njega za svoje probleme,
Za težak život danas najmanje je kriv,
Drukčije bi bilo da je stari živ.

Ne psuj mi Tita ni njegovo vrijeme,
Ne krivi njega što je proklijalo sjeme
mržnje skrivene u srcima fašista
skriveno pod maskama i nekih komunista.

Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme,
Ne krivi njega što nisi izdržao breme
Što je sve narode spajalo u srodstvo
i sam si ga nazivao bratstvo i jedinstvo.

Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme,
Osmjehom je mogao planinu da pokrene!
Nikada se, druže, neće živjet bolje
Kad Tita spomeneš, skini kapu dolje!

Pitali su ga, u Tuzli, da li je Bosanac ili i dalje Jugosloven. Rekao je “ono što sam uvijek bio – mali Titov pionir”.

– Pošten čovjek se kune jednom za jednu stvar. Bio sam i ostao pošten. Zakleo sam se Titu da ću čuvati bratstvo i jedinstvo, a što sam mislio u to vrijeme mislim i danas – govori Beneš.

Beneš, simbol bivše države i njenog raspada. Bokser, najjači, vitez koji piše pjesme i svira na flauti. Ubijen u pojam, izdan, prevaren.

Kad je počeo rat, dešavalo se da mu dođe ološ, stavi pištolj na glavu i pita ga “ko je sad jači, a?”

Kakva slika. Puzavci, ljigavci, ljudska žabokrečina dočekala je svojih pet minuta, pa je krenula da liječi komplekse na višem genu, na boljem od sebe. Krmad, gomila krmadi, na lava.

– Rješavao sam to benešovski – otkriva Marijan. U prevodu, ko god je to uradio, dobio je štos u glavu, nemilosrdno i brzo. I potres mozga, slomljeno nešto, i sve što ide s tim. Pesnica šampiona uvijek je brža od prsta ološa na obaraču.

Ovako kako je Marijan radio, tako će se i u našim životima desiti. Vidjećete.

Jer mora.