Kada je  prije nešto manje od deset godina  Ilija Mamić, čovjeku koji zna lokacije na kojima se nalazi skriveno jevrejsko zlato, koje su ustaše oteli i na svojem bijegu iz države skrivali putem, prvi put iznio svoju tvrdnju, postao je prava senzacija.  Nije bilo, doslovno, ni jednog medija koji priču nije prenio. Od tada do danas nije se mnogo toga promijenilo u životu Ilije Mamića, osim što iskreno priznaje:

– Volio bih da mi se sve ovo nije dogodilo!

A dogodilo mu se. Podsjećamo da je kao mladić, krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka, otišao u posjet rodbini u Australiju. Pozvali su ga Vera i Ahmet Hadžić, teta i tetak mu, poslije je shvatio – s jednim razlogom – da mu Frane Zagorac, nekadašnji tjelohranitelj poglavnika Ante Pavelića, prenese znanje o lokacijama na kojima je skriveno krvavo zlato.

– Među ostalim, kazao mi je i kako se zlatne poluge nalaze u zidu potkrovlja jedne zgrade u Palmotićevoj ulici. Nedugo nakon povratka u Zagrebu su me dočekali agenti ondašnje Službe državne bezbjednosti. Sve su znali. I koga sam sreo i s kim sam pričao. Tada sam im rekao za tu lokaciju i u mojem je prisustvu ovo zlato u Palmotićevoj pronađeno. Nakon toga su me pustili i više me niko nije ništa pitao – pričanam Mamić.

Veli kako nije ni sam puno vjerovao u Zagorčevu priču sve do tog trenutka, kada su pred njim agenti (macolama, op.a.) razbili zid i kada su ugledali naslagane poluge. Čak je, priznaje, za starog ustašu jedno vrijeme i mislio kako ovaj nije “sav svoj”.

– Agentima nisam spominjao saznanja o lokacijama u Republici Sloveniji, gdje je zakopan ostatak, to sam namjerno prećutao, kazuje, prisjećajući se posljednje rečenice koju mu je u Australiji uputio stari Zagorac: Nemoj misliti da te lažem!.

No, osamdesete su pruhujale, Ilija je o tom krvavom blagu prestao razmišljati, zasnovao porodicu, radio, podigao na noge četvero djece, a onda se zahuktao novi rat. Bio je vozač u sanitetu, pri tomislavgradskoj ratnoj bolnici, 1992. je teško nastradao kada je vozeći ranjenika s prve linije  naletio vozilom na granatu. Danas, u svojoj 66. godini, više ne može na duši nositi ono što mu je nametnuto, ono što nije tražio, ni želio znati.

– O svemu što znam govorio sam pred Županijskim državnim odvjetništvom, ali od juna do danas nitko mi se od njih nije obratio – veli.

– Nudio sam informaciju i slovenskoj policiji u Murskoj Suboti, no niko me ozbiljno ne shvata, žali se i dodaje:

– Sve što vam govorim je istina, a postoji mogućnost i da sam nešto zaboravio!

Prije možda kojih pet godina stupio je u kontakt s jednim visokopozicioniranim pripadnikom klera. Odlučio je pokazati mu jedno od tri mjesta za koje zna gdje je pohranjeno oteto (i prokleto) zlato.

– Prije svega morate znati da me novac ne zanima, to je krvav novac. Kada se cijela ova priča razriješi – spreman sam pred vlašću, državnom i crkvenom, pred pripadnicima Jevrejske zajednice i medijima, otkriti preostale dvije pozicije za koje znam – pripovijeda nam Ilija, iznoseći nevjerovatne detalje iz proteklih godina.

Zajedno sa spomenutim sveštenikom, otišao je u jednu kapelicu, nedaleko od Šentilja. U prisutnosti još jednog sveštenika koji je tamošnji župnik, obišli su oltar detektorima metala.

Kada je uređaj „veselo“ zacvrkutao – sva trojica muškaraca ostala su bez teksta. Nakon toga dana Ilija je nastavio živjeti po starom, a onda – budući da mu se niko nije javljao, na svoju je ruku odlučio ponovno obići to mjesto.

– Kamen oko oltara je bio izmijenjen. Tamošnji mi je sveštenik kazao kako su ga zbog dotrajalosti morali promijeniti, a ja znam da su sigurno izvadili poluge, škrinje, što li je već bilo pod oltarom – uvjeren je Ilija.

– Zbog tog podlog postupka, meni iza leđa, sada tražim da mi se za sve što otkrijem, uključujući i taj dio, isplati naknada za poštenog nalaznika – ljut je Ilija Mamić. Inače, prema zakonu, Mamiću bi pripalo deset odsto.

Razgovarali smo i s predsjednikom Jevrejske opštine Zagreb, uglednim hrvatskim ljekarom Ognjenom Krausom, koji nam je potvrdio da je s Ilijom Mamićem u kontaktu i da je upoznat s njegovim saznanjima.

– Jedno vrijeme se uistinu radilo na rješavanju ovog problema, no sada je sve zamrlo – kazao nam je.

Kada je poglavnik Ante Pavelić u maju 1945. godine s ostacima svoje vojske bijegom preko Slovenije tražio spas od partizana u Austriji, navodno je sa sobom ponio i desetak limenih sanduka u kojima su se nalazile zlatne poluge. Priča o zakopanom blagu potpiruje maštu mnogima, premda su od tada prohujale 73 duge godine.

Tajnu o NDH blagu usmenom predajom Mamiću je ostavio Frano Zagorac, jedan od Poglavnikovih pratilaca pri povlačenju. Frane, zvani Franc, kazuje nam Mamić, nakon rata je novi dom stvorio u Australiji, uz njega su u tajnu o zlatnim polugama bila upućena još dvojica, no ti su nakon dolaska u Argentinu podlegli bolesti i svoju tajnu odnijeli u grob.