Đorđe Mitrović, oficir mornarice Kraljevine Jugoslavije, bio je učesnik Aprilskog rata 1941. godine. Odbio je da se preda Nijemcima i Italijanima tokom invazije na našu zemlju.

Preuzeo je komandu nad podmornicom imena Nebojša, pa je preko Grčke otplovio u Egipat. Nakon 10 dana borbi i plovidbe, uspješno je uplovio u Aleksandriju 27. aprila 1941. godine i dao se na raspologanju savezničkim trupama.

Apriliski rat 1941. godine u Boki je bio kratak i žestok. Njemačka i italijanska avijacija u talasima su napadale brodove Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, ali bez uspjeha. Maskirani i sakriveni u četiri zaliva, brodovi su bili teška meta. Sa obale ka moru branila ih je gusta PVO vatra kraljevske vojske, dok su Lovćen i Orijen flotu zaklanjali sa kopna. Gubici u brodovlju Kraljevske mornarice su bili beznačajni. Ipak, ono što što nisu ostvarili ratnom mašinerijom, nacisti su uspeli propagandom.

Dezinformisani i uplašeni radio-programom Zagreba, oficiri mornarice (najviše je bilo Hrvata i Slovenaca), „shvatili su“ da se brodovima ne mogu probiti do Sredozemlja preko Otrantskih vrata i masovno su napuštali jedinice. Ipak, nisu se svi uplašili. Posade podmornice „Nebojša“, torpiljerki „Kajmakčalan“ i „Durmitor“, te piloti eskadrile hidroaviona (devet letelica „DO-22“ i „Sum-14“) odlučili su da se ne predaju. Nastavili su rat.

Oficiri „Nebojše“, Srbi, riješili su 16. aprila da se probiju iz obruča. Pošto ih je zapovjednik Slovenac, kao i znatan dio posade napustio, oficiri Mitrović, Đorđević, Pažin i, najmlađi od njih, Ivan Mišković krenuli su po Boki da sakupljaju drugu posadu.

Mislili su da će ići teško, ali čim se pročulo da ima onih koji neće da kapituliraju i mornari i kadeti na školovanju počeli su da se javljaju. Za njima, počeli su da stižu političari, potom i drugi oficiri.Jedan pješadijski oficir držao je pištolj uperen u svoju slepoočnicu pred podomornicom, za slučaj da neće da ga ukrcaju. Odnekud se u brodu našao i slijepi putnik – četranestogodišnjak, otkriven tek na pučini.

Oko stotinjak ljudi, duplo više od predviđenog broja, tiskalo su u podmornici kada je ujutro, 17. aprila, zaplovila ka Aleksandriji. Pratili su ih pehovi – kvar elektronskog kompasa, ostanak bez struje… Putovali su danima, izranjajući više puta između italijanskih brodova.

Podmornica „Nebojša“ je od 1941-1945. godine bila stacionirana u Sredozemlju. Do 1942. godine čak je izlazila na Atlantik. Brod je bio star za ofanzivne akcije, ali je bio dobar za patrole i pratnje trgovačkih brodova. Baze su mu bile u Aleksandriji i Port Saidu u Egiptu, kao i na Malti i Kritu. Kada je oštećena 1942. godine, služila je u luci Valeta na Malti za obuku savezničkih protivpodmorničkih aviona i brodova. Članovi posade, školovani podmorničari Srbi, ukrcavani su na engleske savremene podmornice na kojima su ratovali, ali uvijek su se poslije misija vraćali na „Nebojšu“. Po završetku rata, došlo je naređenje da posada sama odluči hoće li se vratiti u Titovu Jugoslaviju.

Ivan Mišković, nekada najmlađi oficir na „Nebojši“, 1942. godine je napredovao do njenog komandanta. Po dobijanju pisma iz Štaba saveznika o mogućnostima posade poslije rata, komandant je na Malti postrojio posadu i rekao da izaberu sami svoju sudbinu. Samo dvojica su htjela da se vrate. Ivan Mišković tada je savio borbenu zastavu sa podmornice i stavio je u njedra. „Nebojša“ je otegljen u Jugoslaviju.

– Krajem 1945. godine, kapetan Ivan Mišković je od brata, takođe kraljevog oficira, dobio pismo da može da se vrati u zemlju i da mu „Titovi“ neće ništa – priča Aleksandar Kolo, istoričar i čovek zaslužan što je ratna zastava „Nebojše“ ipak došla kući.

On objašnjava da su Miškovićevog oca (ugledni beogradski arhitekta i tvorac Zvezdarskog planetarijuma) i jednog njegovog brata nacisti strijeljali na Banjici i da je to za komunističke vlasti bio dokaz da nisu bili kolaboracionisti.

– Ipak, kada se Mišković sa suprugom Francuskinjom obreo u februaru 1946. godine na Željezničkoj stanici u Beogradu, odmah je uhapšen.  Nekoliko dana Mišković je držan u samici, a onda je priveden majoru OZNE Dušanu Kariću – kaže Kolo

Mišković je poslije svjedočio da ga je brkati major pitao sve i svašta. Kada mu je tražio da kaže da li poznaje oficira Ivana Karića i kada mu je on rekao da ga poznaje još sa akademije i da misli da je veliki čovjek i patriota, major je ustao, salutirao i rekao: „Slobodan si!“

Kasnije, dok su bili u privremenom smještaju u Pančevu, Miškoviću i ženi stigao je šporet na drva. Borci koji su ga istovarili nisu smjeli da kažu odakle je poklon. Tek poslije je saznao da je šporet poslao brkati major Karić, potonji general Ozne i rođeni brat kraljevskog oficira Ivana Karića.

Aleksandar Kolo je kao kustos Vazduhoplovnog muzeja radio na povratku ratnih relikivija Kraljevske vojske u zemlju. On je Miškovića u više navrata pitao gdje je ratna zastava s podomornice. Kapetan nije bio voljan da priča o tome, ali je, ipak, poslije više susreta rekao da ju je prije povratka u zemlju dao avio-mahnaničaru eskadrile hidroaviona koji je ostao u Londonu i koga je zavjetovao da je čuva.

U međuvremenu, zastava je promenila „vlasnika“. Avio-mehaničar Đorđe Kulić, budući da je bio bez poroda, ratnu zastavu ustupio je dr Đorđu Kercu, profesoru sa Kembridža. Porodica Kerac zastavu je iz kućnog sefa iznosila samo za slavu.

– Saznavši za ratnu zastavu, uoči obilježavanja 70 godina od Aprilskog rata u Vojnom muzeju, predložio sam Kercu da nam zastavu ustupi. Stari profesor je dugo pričao sa porodicom i na kraju je pristao. Na meni je bilo da to saopštim komandantu „Nebojše“ Miškoviću i da ga pozovem na izložbu – seća se Kolo.

Mišković je 2011. imao 91 godinu. Bio je presrećan kada je čuo da je zastava sačuvana. Pozvao je preživjele drugove da ih počasti zbog srećne vijesti. U skromnoj kafani u Bloku 70 srce mu je prepuklo dok je nazdravljao.

Zastava je stigla u Beograd dva dana kasnije.