Forma je prolazna, a klasa je vječna! Ova fudbalska fraza najbolje opisuje bivšeg napadača brojnih klubova u Republici Srpskoj Nedu Zdjelara, koji i danas često zaigra na turnirima.

Prošle sezone završio je aktivnu igračku karijeru u 56. godini, ali je i dalje u takvoj formi da bi mu pozavidjeli brojni fudbaleri.

– Ove godine igram samo rekreativno fudbal na turnirima. Dobro je dok me još zovu, znači da imam šta da pokažem – uz osmijeh konstatuje bivši fudbaler.

A njegova sportska karijera počela je davno. Osamdesetih godina prošlog vijeka primijetili su ga dok je igrao fudbal u selu sa vršnjacima. Iako nije prošao pionirske selekcije, osjećaj i volja su ga gurali naprijed i brzo je učio.

– Igrao sam fudbal u svom selu gdje su me primijetili čelnici Sloge Rakelić. Tada se znalo kakve su obaveze u porodici i posao je bio na prvom mjestu. Ipak ljubav prema fudbalu je prevagnula pa sam počeo da treniram. Uslijedio je zatim prelazak u Trgopolje, a zatim i Rudar. Tu sam krenuo sa ozbiljnim treninzima i napredovanjem – istakao je Nedo.

Upravo period u Ljubiji Zdjelar pamti po veoma lijepim trenucima. Naime Rudar je tih godina postao drugoligaš u prvenstvu tadašnje Jugoslavije, a igrali su i polufinale Kupa Maršala Tita 1989. godine.

– Bio je to sjajan period u mojoj karijeri, ali sigurno i najljepše godine Rudara. Izborili smo plasman u Drugu ligu tadašnje Jugoslavije. Imali smo jednu sjajnu generaciju igrača koji su ostvarili možda i najveći uspjeh kluba plasman u polufinale Kupa Maršala Tita – prisjeća se Zdjelar, koji je u tom periodu igrao u veznom redu.

Upravo ta sezona donosi mu i najdražu uspomenu iz igračke karijere.

– Rudar je na putu do polufinala fudbalskog Kupa Jugoslavije eliminisao Dinamo Vinkovce, Vardar, a zatim u četvrtfinalu Vojvodinu, koja će te sezone postati šampion Jugoslavije. Kakva je to bila strašna ekipa koju smo mi eliminisali. Na klupi je sjedio tada mladi i perspektivni trener Ljupko Petrović a u timu Miloš Šestić, Siniša Mihajlović, Slaviša Jokanović, Miroslav Tanjga… Ipak uspjeli smo da ih prođemo, a Prijedor je tad živio za Rudar. Meni je to najdraža uspomena jer sam u meču čuvao legendarnog Miloša Šestića koji je igrao sezonu karijere. To je nešto što čovjek pamti čitav život – prisjeća se bivši igrač Rudara.

A onda je uslijedio čuveni polufinalni meč protiv Veleža. Stadion je bio tijesan da primi sve ljubitelje fudbala iz regiona.

– Mostarci su nas dobili 1:0 na svom terenu, a uslijedio je revanš o kojem se danima pričalo. Stadion je bio premali za sve koji su željeli da nas bodre. Savladali smo Velež 1:0 pa su na kraju presudili penali. Rival je bio bolji, prošao je u finale, a mislim da mi možemo da budemo ponosni na to kako smo odigrali tu kompletnu sezonu, a i taj dvomeč – dodao je Nedo.

Zanimljivo je i to da tokom karijere Zdjelar nije oduvijek bio napadač.

– Silom prilika sam prešao u napad. Igrao sam u veznom redu, gdje sam takođe davao dosta golova, znao sam i te kako da koristim prostora koji sam imao i često sam se ubacivao u napad i pogađao. Treneri su vidjeli da imam sjajnu realizaciju i onda su me prebacili naprijed. Kako su me jednom prebacili tako sam krenuo da dajem golove i ostao na ovoj poziciji – objasnio je promjenu u timu.

A upravo je osjećaj za gol nešto po čemu se izdvajao. Uvijek na pravom mjestu, stalna opasnost po protivničke golmane je bio tokom karijere.

– Sa tim osjećajem za gol čovjek se jednostavno rodi. Naravno treba puno rada da se on kasnije izbrusi i da se talenat nadogradi. Ali čovjek to jednostavno ima ili nema. A recept za golove je jednostavan, trebaš da uživaš svakog momenta u igri. Isto uživam u mečevima kad sam počinjao karijeru i kad smo pravili dobre rezultate, kao i sad kad igram na turnirima – poručuje bivši napadač.

Drugi lijep period karijere svakako je  u vezi sa uspjehom Slobode iz Novog Grada. Nedo Zdjelar je u sezoni 1999/2000. bio najbolji strijelac prve lige Republike Srpske sa čak 29 golova.

– Sloboda je tih godina bila sjajan tim. Osvojili smo četvrto mjesto u prvenstvu i ti golovi su došli kao zasluga igre kompletne ekipe. Bila je to naporna sezona sa 20 klubova, a svaki meč je bio pravi mali derbi. Igrali smo te sezone i u finalu Kupa Republike Srpske, gdje smo nažalost poraženi minimalnim rezultatom, tako da možemo reći da su to bile sjajne godine –  istakao je napadač, koji nije mogao da se ne osvrne na trenutna dešavanja u klubu.

– Duša me boli kad vidim u kakvom je stanju sada Sloboda. To je klub u kojem sam proveo prelijepe godine, koji ima tradiciju, ali eto za nas koji smo igrali u njemu nije bilo mjesta. Ne znam da li sam dvije – tri godine ikad pozvan u Slobodu. Ono što me boli je što niko ne postavlja pitanja zašto je došlo do ovog sunovrata i kako izaći iz njega. Dao sam mnogo klubu kao igrač, radio sam tu i kao trener i zaista boli kad se vidi stadion i sve što se dešava. Ljudi kao da su digli ruke od ovog uspješnog kluba – poručuje sa tugom.

A upravo je Zdjelar sa Milankom Đerićem bio hit na društvenim mrežama prilikom izbora za najboljeg fudbalera Republike Srpske. Stariji zaljubljenici fudbala su se sjetili majstorija koja je donosila ta liga te sjajnih znalaca. Bili su tu i Zoran Majstorović, Siniša Mulina, Zoran Krajšumović, Milorad Savić i brojni drugi velemajstori.

– Ta priča i priznanje za fudbalsku legendu Republike Srpske mi je puno značila. Bio sam prijatno iznenađen da nas se ljudi i nakon 20 godina sjećaju i znači to svakako da smo ostavili trag u našem fudbalu. Možda je to bilo i do mene da me se sjete, jer sam tokom karijere upoznao puno dobrih ljudi i nastojao da sa svima ostanem u dobrim odnosima. Na terenu smo vodili bespoštedne bitke, ali sam nakon meča popričao sa svima. Valjda to ljudi pamte pored golova pa onda svi možemo da budemo ponosni na to – dodao je Zdjelar.

Ipak čini se da i liga Republike Srpske nije ono što je bila.

– Čini mi se da je svake godine situacija sve lošija. Kad spominjemo tu sezonu 2000. godine, tu je bilo čak 20 klubova. Jake ekipe poput Boksita, Rudara Ugljevika, Leotara naravno Borca. Svako kolo je bilo puno naboja, igralo se oštro. Baš je tada bila liga kvalitetna, a sada sve to nekako opada. Možda je i do društva što djeca sve više odlaze u inostranstvo. Nikako mi se ne sviđa generalna situacija, jer odlaze kompletne porodice, a bez te omladine nema budućnosti. A i ovi što ostaju draže su im društvene mreže. Mi nismo imali puno, kvalitetnu opremu ili odlazak na neke egzotične destinacije za pripreme, ali smo zaista voljeli da igramo. I sad djeluje da ima potencijala, ali čini mi se da iz klubova treba skloniti ljude iz politike bar iz ovog sportskog dijela. Oni treba da traže novac, a sport treba ostaviti sportistima.

Zdjelar je želio da dio svog znanja prenese i na mlađe kategorije. I dok je aktivno igrao fudbal radio je kao trener, ali se pomalo razočarao.

– Vodio sam nekoliko godina mlađe kategorije Kostajnice i imali smo zaista uspjeha, a na kraju su pojedinci odlučili da me sklone i nakon toga se sve gotovo ugasilo. Ta djeca su valjda u meni vidjeli neku sigurnost. Žao mi je najviše zbog te djece, gdje god sam radio kao trener seniora ili mlađih kategorija imao sam uspjeha, ali ne volim da se namećem, nisam takav pa me zato ne zovu valjda – dodao je na kraju Nedo.

Istorijski meč

Zdjelar je inače bio i učesnik čuvene utakmice tokom rata između Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, što je bila prva utakmica reprezentacije, a završena je neriješeno 1:1.

– Meni je čast što sam bio dio reprezentacije. Bilo je to teško ratno vrijeme, a ta utakmica je trebalo bar na trenutak da omogući da svi zaboravimo na sve što se dešava oko nas. Bukvalno smo odradili jedan trening i odigrali meč koji će ostati zapisan u istoriji – rekao je Zdjelar.

Viktor nasljednik

Ljubav prema fudbalu traje i danas, a Nedo se nada da će uskoro imati nasljednika na terenu u porodici. Unuk Viktor je trenutno glavna djedova ljubav, dok uskoro očekuje još unuka.

– Viktor voli da šutira loptu, raduje se našim druženjima. Ko zna, ako bude ljubavi prema fudbalu, možda naslijedi djedu na terenu. Ima taj osjećaj – uz osmijeh govori ponosni djed.

“Glas Srpske”