Dok u ruci drži rendgenske snimke Milica Kesler, kustos Muzeja Nikole Tesle u Beogradu, s neskrivenim divljenjem objašnjava:

– Sve kosti su duple, pogledajte, ovo je svjetski fenomen. Na snimcima starim barem osam decenija skelet je najjačeg čovjeka svoga doba – Marijana Matijevića.

Najjačeg Ličanina sigurno, a vrlo vjerovatno i najjačeg na svijetu u posljednji vijek i po. Dokaz tome nisu samo rendgenski snimci njegovih kostiju nego i bezbroj plakata na kojima se širom svijeta reklamira nastup čuvenog snagatora koji je, kad se veselio, znao rukama podići iznad glave drveni podij na kojem je svirao šesteročlani orkestar. Ti plakati, stotine njih, kao i bar hiljadu razglednica i pisama koje je Marijan slao iz zemalja u kojima je demonstrirao svoju nadljudsku snagu – od Amerike do Kine – sve je to sada u Teslinu muzeju. Ostavština Matijevića stigla je tu na neobičan način.

– Prije četiri godine slušala sam na Radio Beogradu, u povodu Teslina rođenja, emisiju u kojoj je gost bila Milica Kesler, kustos muzeja. Govorila je kako je Tesla bio prijatelj sa sportistima i kao prvog je spomenula mog djeda Marijana Matijevića – priča nam Irena Matijević (59), unuka najjačeg Ličanina.

Irena je diplomirani turizmolog u penziji, a u svom stanu na Voždovcu čuva pedesetak djedovih odlikovanja. Svu ostalu ostavštinu predala je muzeju najslavnijeg Ličanina. Priča kako su se dva zemljaka Nikola iz Smiljana i Marijan iz Gračaca upoznala u Americi tridesetih godina prošlog vijeka.

– Djed Marijan nosio je sa sobom fotografije na kojima su mu napisali posvete Nikola Tesla i Mihailo Pupin. To je držao u novčaniku, a jednom, kad je putovao vlakom, malo se hvalio i pokazao putnicima koga poznaje. Nažalost, netko od ljudi u vlaku ukrao mu je sliku s Teslinom posvetom, a ostala je ova Pupinova, koju sam predala muzeju.

Iako nije upoznala djeda, jer je rođena 1956., pet godina nakon njegove smrti, Irena zna mnogo o čovjeku koji je izbacio iz ringa jednog Prima Karneru, bokserskog šampiona svijeta, nosio kamen težak 600 kilograma i golim rukama savijao dvadeset milimetara debelo željezo kao da je u pitanju stiropol. Dva tako savijena komada željeza nalaze se u zbirci koju je Irena donirala muzeju.

– To su mi jedini komadi koje je djed svojeručno obradio. Sve ove memorabilije sačuvao je moj tata Marko Matijević, jedan od jedanaestero djece koliko je Marijan imao. Od sve te djece petero je umrlo kao bebe. Jedan od sinova, koji je poslije bio u ustaškom pokretu, kad je imao dvanaest godina, pucao je ocu u glavu. Marijan je jedva preživio, o tome su tada pisale sve novine. Djed Marijan bio je oženjen Irenom Kon, po njoj sam ja dobila ime. A moj tata bio je cijelog života vojno lice i selili smo se širom Jugoslavije. Prije nego što je stupio u vojsku, u Zagrebu je završio srednju građevinsku školu i bio je u generaciji s kasnije generalom Viktorom Bubnjem i Zvonkom, bratom Ivana Gorana Kovačića. Imam njihove fotografije iz škole.

Njen otac Marko čuvao je dragocjene Marijanove uspomene, a iza snažnog Ličanina ostale su brojne legende. Za života širom svijeta prozvali su ga Lički Samson. Mogao je zubima podići bačvu piva tešku 50 kilograma, a nakon nastupa pojesti cijelo janje za jedan obrok. Mnoge plakate i razglednice koji se nalaze u doniranoj Ireninoj zbirci djed je sam štampao i na taj način se reklamirao u Americi. Bilo je to početkom 20. vijeka, pa se Matijević smatra i specifičnom pretečom modernog sportskog marketinga.

Novac koji je Matijević zarađivao uglavnom je poklanjao ljudima širom Jugoslavije. Za zasluge za narod doživotni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito Marijanu je krajem četrdesetih poklonio – autobus.

– Taj autobus poslije je prodala moja baka Irena. Porodica baš nije bila u najboljim odnosima, pa se baka Irena nije imala s kime posavjetovati. Nije o tome obavijestila ni mog tatu. On je jednog dana došao kod nje u Županju, a ona mu je rekla da je autobus prodala. Niti je tata znao za koliko, niti je ikad vidio taj novac – svjedoči unuka Marijana Matijevića.

Irenin otac nije volio puno govoriti o Marijanu, ali neke je detalje ipak otkrio kćerki:

– Govorio mi je kako je djed Marijan triput bio kod Tita. I uvijek je dolazio s pištoljem. Osiguranje nije ni pomišljalo na to da mu ga oduzme. Samo su mu se sklanjali. Tito ga je jednom pitao: “Druže Matijeviću, kome biste da damo vaše dobrovoljne priloge?” A djed je odgovorio: “Druže Tito, vi ste znali voditi narod, pa ćete znati i kome je novac najpotrebniji.”

– Djed je bio zakleti Jugosloven – dodaje Marijanova unuka. – Za vrijeme rata bio je u najtežoj mogućoj situaciji. Jedan sin, moj otac Marko, bio je u partizanima, a drugi, Nikica, u ustašama. Povrh svega, Marijanova žena Irena bila je Židovka i bila je zajedno s devet članova svoje porodice odvedena u logor Jasenovac. Obitelj je molila Nikicu da nešto učini, i on je spasio Irenu i njene dvije sestre. Lički superčovjek počeo je karijeru kao – pružni radnik. Potom odlazi u Berlin, gdje radi kao nosač, sve dok u nekim novinama nije vidio da u cirkusu nastupa tada poznati atletski šampion koji izaziva na dvoboj sve koji hoće. Ko ga pobijedi, dobiva 500 zlatnih maraka. Marijan se odazvao, lako pobijedio protivnika i 1900. on počeo izazivati za novac. Niko ga nikad nije pobijedio. Zaradio je mnogo novca, a 1927. dio svojih prihoda s predstava darIvao je Nikoli Tesli za njegov istraživački rad.

– Često sam kao dijete, pa i kasnije, išla u Županju kod baka Irene. Zajedno smo išle i do groblja. Sjećam se da je djedov grob bio blizu ograde, iza koje je ulica. Nekad je bila prašnjava, ne znam kakva je sad jer nisam bila od osamdesetih godina – objašnjava Irena Matijević.

Jedna od ličkih legendi je i Marijana Matijević, navodno najjača žena na svijetu i Marijanova nećakinja. Ona je sredinom prošlog vijeka priređivala predstave na kojima je razbijala veliko kamenje i jednom rukom zabijala eksere u gredu. Pričalo se da bi posjela na stol nekoliko ljudi i onda ga zubima podigla uvis i nosila ga uokolo.

– Sudeći po svjedočenjima mog tate, izgleda da se ona lažno predstavljala – tvrdi Irena. – Mnogi su se lažno predstavljali. Na primjer, djedu Marijanu događalo se da treba u nekom gradu imati predstavu, a prije toga milicija uhvati lopova i taj se predstavi da je sin Marijana Matijevića, kako bi ga pustili. Djed je čak morao to u novinama demantovati, davao je oglase da su to njegovi lažni sinovi. Što se te Marijane tiče, mislim čak da nije bila nikakva nećakinja mog djeda. Lički Samson bio je u formi doslovce do posljednjeg dana. Umro je u 74. godini, a samo sedam dana uoči smrt imao je posljednji nastup. Bilo je to u Županji i tražio je protivnika da se pohrvu, uz obećanje da će mu, ako ga pobijedi, dati svih svojih 40 odlikovanja. Nije se niko javio, odlikovanja su sada kod Marijanove unuke koja ih namjerava pokloniti Muzeju Nikole Tesle.

S druge strane, njegovo vječno počivalište, koje se nalazi u Županji, nalazi se u žalosnom stanju. Junak iz Like. Natpis je to na starom mramornom spomeniku ponad grobnog mjesta u četvrtom redu desno na samome ulazu na Gradsko groblje u Županji. Natpis je to koji govori sve o čovjeku koji je sam za sebe znao reći da je rođen „pod silnim Velebitom…, gdje se sije rđa, a junaci niču“. Pokopan je tu na sam Božić 1951. godine, a 20 godina poslije pokraj njega spustili su i kovčeg voljene supruge Irene s kojom je imao šestero djece – Ljubicu, Marka, Miru, Šteficu, Nikicu i Zdenku.

I Zdenka, kao njihovo najmlađe dijete i jedina koja je cijeli život ostala u Županji, pokopana je u roditeljsku grobnicu o čemu svjedoči drveni krst postavljen ispred samoga spomenika s njezinim imenom. Grobno mjesto Ličkog Samsona rijetko ko obilazi. Može se to zaključiti po dva razbijena i rastopljena lampiona koja je tamo neko, ko zna kada, upalio u spomen na pokojnike koji u njemu počivaju, a ironija je htjela da grobnica najjačeg ličanina u istoriji poklekne pred korijenjem moćnoga hrasta čiji se panj nalazi odmah pokraj grobnice. Matijevića za života niko nije uspio svladati, čak ni kad mu je bilo 70 godina, no korijenje velikog stabla i vrijeme koje teče učinili su svoje. Grobnicu Matijevića održavaju jedino radnici gradskog groblja, i to tako da pokose travu koja je izrasla iz zemlje koja ih pokriva. Cvijeće tamo nitko nije posadio. Nije to ni čudno s obzirom da u Županji više nema njihovih potomaka, a i oni koji su godinama održavali živom uspomenu na najjačeg ličkog sina s vremenom su se umorili.

Jedan od njih je i Andrija Matijević, predsjednik županjske Udruge Ličana “Marijan Matijević”.

– Ja sam jedna grana stabla Matijevića, ali s Marijanom nisam bio bliži rod. Ali, kao daljnji rođak i Ličanin godinama sam skupljao građu i informacije, objavljivao to na svom blogu, ali i mene više ne služi zdravlje. Na žalost, iz raznih razloga nisam uspio skupiti neke njegove predmete koji su ostali iz njegove kćeri Zdenke, a htio sam ih izložiti u muzeju. Danas je ostala samo uspomena na Marijana – rekao nam je Andrija, koji je čak izrazio i sumnju u originalnost predmeta koji su izloženi u beogradskom Muzeju Nikole Tesle.

– Ne mogu ništa tvrditi, ali godinama sam istraživao njegov život i, koliko je meni poznato, od originalnih predmeta gotovo ništa nije ostalo, osim onoga što su naslijedili potomci pokojne Zdenke koji to drže kod sebe. Marijanova djeca Marko i Mira živjeli su u Beogradu i iza njih su ostala njihova djeca, Marijanova unučad, ali ne znam je li njima ostalo nešto od Marijanove ostavštine – kazao nam je najveći istraživač života i djela junaka iz Like.

Kuća u kojoj su živjeli Andrija i Irena i danas je postojana.

– Njihova kći se ranije odselila u stan i kuća je bila napuštena. Poslije smo čuli da su neki Marijanovi predmeti koji su u njoj ostali jednostavno razneseni i niko ne zna što se s njima dogodilo – ispričao nam je Ivkić.