Sudbina je čudo. Ne kažu zalud, nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno. Ta maksima skica je za portret možda i najvećeg talenta.

Mladić sa Pala, koji je kao kadet, sa svega 17 godina ušao u prvi tim Sarajeva bio je najslabije čuvana fudbalska tajna grada na Miljacki. Znalo se da ima taj neki mali koji je prije ulaska u prvi tim dobio “titulu” doktora fudbala. Oštro oko starog trenerskog vuka Boška Prodanovića, koji je i kumovao Vuksanovićevom nadimku, ni ovaj put nije pogriješilo. Mali je čudo, složio se sa čika Boškom i dugo godina čelni čovjek jugoslovenskog fudbala Miljan Miljanić Čiča. Splet okolnosti, onih životnih, doveo ga je u Beograd “pod nos” čelnicima tadašnjeg šampiona Evrope – Crvene zvezde. Čovjek za specijalne operacije beogradskog tima, nadaleko čuveni Voja Kis, imao je samo jedan zadata i to da Sretka Vuksanovića dovede na “Marakanu”. Popularni Doktor, otkriva kako je na najvećem jugoslovenskom stadionu trebalo da bude zamjena za najvećeg virtuoza fudbala zemlje u nestanku – Dejana Savićevića, u Italiji ozvaničenog kao Genija.

– Kada je počeo ovaj nesrećni rat svi igrači Željezničara i Sarajeva su krenuli trbuhom za kruhom. Imao sam tu sreću da sam bio pozvan za omladinsku reprezentaciju da idem na jedan turnir u Francusku. Prvo sam otišao u Beograd, odradio dva treninga sa fudbalerima Partizana, pošto je Fudbalski savez Jugoslavije sve igrače koji su došli iz BiH slao da treniraju sa “crno-bijelima”. Imali smo neke bonove za ishranu, boravili smo u hotelu “Mladost”. Treći dan je ispred Zvezde do nas došao čuveni Voja Kis. Razgovarao je sa mnom i rekao mi da sutra dođem na “Marakanu” na trening. Poslije je otišao do upravnika hotela rekavši mu da će Crvena zvezda dalje sve plaćati za mene. Za mene je to bilo nestvarno. Tek tada sam shvatio da vrijedim. Odmah po dolasku na stadion sreo sam se sa Draganom Džajićem i Vladimirom Cvetkovićem. Ljudi su odmah htjeli da ostanem, ponudili su mi ugovor na četiri godine. Sezona je trajala, pa sam samo trenirao i igrao neke prijateljske mečeve. Trenirao sam sa momcima koji su osvojili evropsku i svjetsku titulu. Željeli su da budem zamjena za Dejana Savićevića – u dahu je rekao Vuksanović i dodao:

– Nisam mogao da vjerujem kad su mi rekli da sam neko ko treba da zamijeni Deju. Svoje znanje sam pokazivao na treninzima, prijateljskim utakmicama. U početku možda je kod mene i bilo te neke pozitivne treme, ali kad krene trening želio sam da se dokažem protiv igrača koji su evropski i svjetski prvaci. Oni su me dobro svi prihvatili, pitali su se gdje sam igrao prije, kako me Zvezda nije ranije dovela. Trebalo je da ostanem, ali nisu se poklopile kockice – priznao je Vuksanović.

Kako su Vas tada prihvatili na “Marakani”?

-Neki Zvezdini igrači tada nisu mnogo ni trenirali, a najveći profesionalci među njima bili su Vladimir Jugović, Miodrag Belodedić, Slobodan Marović, Vlada Stošić, Vladan Lukić, Zvonko Milojević. Oni su svaki trening radili maksimalno. Sa njima sam bio najbliži. Sa druge strane Dejo, Darko Pančev i Dragiša Binić dolazili su na stadion, ali nisu nešto pretjerano trenirali, jer su vjerovatno završili angažmane u nove klubove. Malo su se masirali, malo družili i feštali. Meni je Jugović na treninzima stalno govorio: “Samo nastavi tako, bićeš nosilac ekipe Crvene zvezde, bićeš zamena Savićeviću”. On me je najviše motivisao.

Kako se dogodilo da ne završite u Zvezdi?

-Otišao sam na jedan omladinski turnir u Tulon sa reprezentacijom Jugoslavije. Imalo smo odličnu ekipu: Rambo Petković, Savo Milošević, Bata Mirković, Mitko Stojkoski, Srđan Bajčetić, Elvir Bolić…Igrali smo sjajno, izbacili smo u polufinalu Francuze sa Zinedinom Zidanom, Kristofom Dugarijem, Lilijanom Tiramom, a u finalu smo izgubili 2:1 od Portugalaca koje su predvodili Luis Figo i Rui Kosta, koji je proglašen za najboljeg igrača turnira, dok sam ja, uprkos porazu, bio izabran za najboljeg igrača finalne utakmice. Tu su me vidjeli neki menadžeri. Nisam ni znao da me gledaju, kod nas toga nije još ni bilo. Na tribinama su isto bili predsjednici nekih klubova, iz Holandije (Tvente, Groningen) koji su me gledali, pojavio se i Sošo. Elvir Bolić je tada kao član Zvezde direktno odatle otišao u Tursku, a ja sam ostao u Sošou. Tako je propala moja priča sa Zvezdom. Znate kako, bila je jako teška situacija tada kod nas, šest mjeseci sam bio već u Beogradu, počeo je rat. Svi su željeli da idu preko, meni se otvorila prilika, tako da sam ostao u Sošou.

Dragan Džajić Vam je poslije često govorio da ste pogriješili?

Džajić mi je govorio da je trebalo da ostanem da, kako reče, ne napravim istu grešku kao Mitar Mrkela koji je sve uradio na svoju odgovornost, nije htio njih da sluša. Vjerovatno bih napravio i veću karijeru i igrao u većim klubovima da sam ostao tad u Zvezdi, ali ne kajem se. Sve što sam uradio, bio je moj izbor, igrao sam 12 godina vani. Promijenio sam tri kluba u Francuskoj i u Belgiji. Sigurno bi bilo drugačije da sam u inostranstvo otišao iz velikog kluba, kakav je Crvena zvezda, ali tada sam bio dijete, neiskusan, nije imao ko da me posavjetuje. Bilo je teško odlučiti se, ali sa 18 godina nisam htio da propustim priliku da odem što dalje od rata i teške situacije koja je bila ovdje.

Gdje Vas je zatekao rat?

-Bio sam kući na Palama. Trebalo je da igramo protiv Zvezde na “Marakani”. Bio je 6. april. Inače sam živio u apartmanu u Sarajevu sa Ristom Vidakovićem, Edinom Omanovićem i Samirom Abdurahmanovićem. Nama je avion išao u šest ujutro za Beograd. Trebalo je da sa zetom dođem do apartmana i da on nas četvoricu odveze na aerodrom. U pola pet smo krenuli prema gradu sa Pala, da pokupim njih trojicu pa ćemo na aerodrom. Kad smo zet i ja došli do Kozje ćuprije naletjeli smo na barikade. Nisam znao šta se dešava. Pitali su nas gdje idemo, rekao sam na utakmicu u Beograd. Rekli su mi da je počelo i ako odemo dolje, nećemo se moći vratiti. Tako da nisam mogao proći. Vratio sam se na Pale i telefonom javio drugovima da idu bez mene, objasnivši im kakva je situacija. Javio sam se i tadašnjem direktoru kluba Mirsadu Fazlagiću, sve je bilo maksimalno korektno. Risto, Edin i Samir su taksijem otišli na aerodrom, pa na utakmicu i izgubili su sa 4:1 u Beogradu. Ostao sam na Palama, gdje me je i zatekao rat.

Kakve uspomene nosite iz Sošoa?

-Tamo su bili Meša Baždarević, Faruk Hadžibegić i Zlatko Vujović. Gledao sam ih 1990. godine preko malog ekrana u dresu reprezentacije protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu i sad sam odjednom ja tu s njima, zajedno treniramo. Ogromna čast za mene. A trener nam je bio Silvester Takač, isto naš čovjek iz Novog Sada. Olakšali su mi dolazak i boravak tamo. Sjajno smo se družili u Sošou. Bilo je tu još nekih Farukovih i Mešinih prijatelja, koji su pobjegli od rata i svi smo bili kao jedan.

Uslijedio je transfer u belgijski Gent.

-Nakon dvije provedene godine u Sošou došlo je do nekih promjena, klub je ispadao iz Prve lige. Onda sam dobio ponudu Genta preko Milana Broćete. Bio je novinar, znao je sve o meni, tu je bio i Ranko Stojić. Oni su dovodili naše igrače, sa prostora bivše Jugoslavije. Tako sam i ja završio u Gentu. Bio sam na probi 15 dana, prošao sam. Ostao sam i tu dvije godine.

Kako je išlo dalje?

-Poslije sam otišao u Genk. U svakom klubu u Belgiji su bila dva, tri naša igrača iz bivše Juge. Svima nam je bilo lakše i na treninzima, družili smo se. Bio sam u poslije u Pou tri godine, htjeli su da uđu u Prvu ligu, doveli su par igrača. Spriječili su nas finansijski problemi. Izbacili su nas u niži rang. Svi klubovi su zatvorili sastave i preko Meše Baždarevića i Nijaza Brkovića došla je ponuda da pređem u Željezničar. Trebao im je iskusniji igrač. Igrali su Evropu, spremali su se u Sloveniji. Pristao sam, veliki je to klub, a nisam htio u Francuskoj da igram u nižem rangu.

Kako su Vas prihvatili u Želji kao bivšeg igrača Sarajeva?

-Nisam imao nikakav problem što se tiče navijača, igrača. Ostao sam sa svima dobar iz Sarajeva, kasnije i sa ljudima iz Želje, gdje su me lijepo prihvatili.

Karijeru ste završili u Slaviji.

–Imao sam 31. godinu kada sam prešao u Slaviju, u Želji su htjeli da podmlade ekipu. Osjetio sam da mogu da pomognem Slaviji gdje sam proveo šest, sedam prelijepih godina. Od ničega smo došli do Evrope, osvojili smo kup. Imali smo sve. Kada sam osjetio da ne mogu više da dam maksimum, znao sam da je kraj. Uvijek sam na terenu davao sve i prvi put kada sam osjetio da to nije to, povukao sam se. Mogao sam da igram još godinu, dvije, ali 20 godina profesionalnog fudbala je sasvim dovoljno.

Ko Vas je prebacio u prvi tim Sarajeva?

-Kada su me pozvali u seniorski sastav, ja sam bio još kadet, radio sam kod trenera Ante Rajkovića. Tadašnji šef struke prvog tima Srboljub Markušević došao je na naš trening i prvo se obratio mom treneru, pa meni, rekavši mi: “Doktore, ti od ponedjeljka dolaziš na trening prvog tima”. Iznenadio sam se i obradovao. U prvom timu su me sačekali ozbiljni igrači, kapiten Dane Kuprešanin, Srđan Bajić, Ismet Mulavdić, Igor Lazić i ostali…Svi su bili sjajni prema meni, odlično su me prihvatili, još kada sam pokazao šta znam na treninzima…

Vaši igrački putevi dobro su isprepletani sa još jednim majstorom fudbala Dejanom Rambom Petkovićem.

-Da, igrali smo zajedno u dresu mlađih selekcija Jugoslavije, pa i na tom famoznom turniru u Tulonu. Kada sam ostao u Francuskoj, Rambo Petković je došao iz Niša u Zvezdu umjesto mene. Napravio je veliku karijeru. Legenda je u Brazilu.

Može li “doktor” na terenu biti i “doktor” na klupi?

-Napravili smo veliki uspjeh plasmanom u Prvu ligu Republike Srpske. Da li ću ostati trener prvog tima ili ću se vratiti radu sa djecom biće poznato u narednim danima. Ne žurim(o) sa odlukom.

“Glas Srpske”