Danas je Zoran Kuzmanović ispraćen na vječni počinak. Više od hiljadu sugrađana, rodbine, prijatelja, komšija, fudbalskih poznanika….oprostilo se od svog Zorana.

Željko Dubravac održao je posmrtni govor, koji prenosimo u cjelosti:

Bez fudbala moj život ne vrijedi ništa“, zapisaće neko od sportskih hroničara, riječi velikog fudbalskog virtuoza Kristijana Ronalda. Ovaj sjajni fudbaler nije bio ni rođen kada je jedan drugi dječak veselih i razdraganih očiju, sa čuperkom na glavi zakotrljao svoju loptu na čelinačkom poljančetu i ne sluteći da će njegov život biti ovjekovječen baš fudbalskom loptom, bio je to Zoran Kuzmanović. Njegovu ljubav prema fudbalu prvi je spoznao otac Jovo, koji ga sa čelinačkog poljančeta odvodi na Gradski stadion u Banja Luku u redove našeg velikana FK Borac.

U vrijeme sedamdesetih godina prošlog vijeka nije bilo lako i jednostavno putovati na treninge do Banja Luka ali strast za fudbalom uvijek nasmijanog dječaka iz Čelinca bila je snažnija i jača od svih poteškoća i prepreka.

Da je kojim slučajem bilo malo više sreće i znatno više pravde, ko zna kojim putem bi otišla sportska karijera ovog vižljastog i razdraganog mladića koji je plijenio svojom pojavom kako na sportskom terenu tako i van njega. Posle Borca slijedila je Kozara iz Gradiše, zatim Sloboda iz Novog Grada i onda na našu sreću, na sreću nas čelinčana s početka osamdesetih godina, tada već stasiti mladić Zoran Kuzmanović izabrao je svoje mjesto i svoj klub FK Partizan.

Čelinačka „petica“, Zoran Zoka Kuzmanović je bio stub odbrane, neprolazno rješenje za sve protivničke napadače, bio je lider na terenu, kreator igre, vođa ekipe, kapiten, trener , predsjednik ali je uvijek s ponosom isticao da je samo fudbaler.

Njegova sportska karijera je obilježila i sve najveće uspjehe čelinačkog fudbala i sporta, pobjeđivali smo mnogo veće sredine i klubove, napredovali iz lige u ligu da bi smo pred sami rat stigli nadomak republičke lige. Pod dirigentskom palicom neprikosnovene čelinačke „petice“, u Kup takmičenju pali su Sloga Trn,   Elektrobosna Jajce, Rudar Prijedor, Čelik Zenica a da je opet bilo negde one pravde, odnosno da nije bilo sudijske nepravde u Tomislavgradu te 91. godine, Partizan bi bio među 32 najbolje ekipe u bivšoj Jugloslaviji. Nesrećni rat je buknuo i zaustavio daljnji rad kluba i Zokine sportske uspjehe.

Svi mi koji poznajemo Zoku znamo da je na terenu bio beskompromisan borac, poraze  je teško podnosio ali je zato pobjede doživljavao sasvim normalno. Ljubav i fudbalska strast su ga činili tako posebnim,  često je kada bi smo gubili izgledao ljut na nas svoje saigrače, sudije, protivnika, ponekad i publiku, ali taj izraz lica je bio samo loša maska, jer se iza njega krio dječiji izraz lica, iskrenost bistrih očiju, nemirni čuperak koji je poigravao na glavi, što je odslikavalo svasvim drugog čovjeka, čovjeka sportistu, čovjeka sa manirima, od koga se zaista učilo.

U posleratnim godinama Zoka je u potpunosti obilježio sportski život naše opštine, što kao igrač, zatim trener, sportski radnik i na kraju direktor Javne ustanove Centra za sport Čelinac. Uprave u klubu u tim godinama su se mijenjale kao na traci, niko nije mario za klub, političari su dolazili i odlazili, mijenjali se nazivi kluba ali je Zoka uvijek bio tu i samo zahavljujući njemu klub je opstajao da radi i postoji. FK Čelinac i Tukovi su mu bili druga kuća.

Posle rata 1997. godine zajedno sa Zokom napravili smo prvu opštinsku ligu, koja je u to vrijeme bila pravi hit ne samo u banjalučkoj regiji već i u Republici Srpskoj.

Godine i sijede kose nisu bili prepreka za fudbal, jednako strastveno, jednako silno i sa istim žarom i ushićenjem Zoka je igrao fudbal i o fudbalu pričao.

Veteranski dani su nam bili jednako lijepi i obogaćeni fudbalom kao i naša mladost. Druženje nas veterana nije svedeno samo na igrače, broj veterana je porastao jer je zajednička enrgija, Zokina gitara i Perin razglas uvijek imao neko dodatno poluvriejme, pa su tako  veterani postali mali brend naše opštine. Porodice su nam postali prijatelji.

Prvi put se prošle godine u Sportskoj dvorani Borik igra kategorija veterana 50+ i u finalu, ko bi drugi do veterani Čelinca, predvođeni svojom nezamjenljivom „peticom“, kapitenom Zokom.

Dragi moj prijatelju, naša poslednja utakmica nije bila u finalu Boriku tog kobnog 24. decembra, ona je samo na kratko nakon tog kobnog pada prekinuta, jer ćemo mi tvoji prijatelji veterani, naše zajedničke utakmice igrati još dugo, dugo. Ovaj prekid je došao iznenada i prerano.

Tvoj sprint za loptom se nije završio, on je ostao da traje i živi vječno jer svjedoči o istinskoj predanosti i neizmjernoj ljubavi prema toj magičnoj okrugloj napravi, koju davno nazavše lopta, ostaje da svjedoči o jednom dobrom čovjeku, sportisti fudbaleru.

(Herman Hase je u romanu „Stepski Vuk“ je zapisao…)

…Tvoji zahtevi su previše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe, jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne sme da bude kao što smo ti i ja. Ko umesto ciguljanja traži muziku, umesto razonode radost, umesto novca dušu, ko umesto špekulisanja traži istinski rad, a umesto igre istinsku strast, tome ovaj lepuškasti svet ne može biti domovina…”

Uz gitaru kroz pjesmu u repertoaru je uvijek svoje mjesto našla i ona Vajtina „Lovio čovjek ribicu malu, lovio lovio cjeli dan, pa ulovio ribicu zlatnu, pa ulovio ribarski san“. Tvoj san se prijatelju davno ostvario krunisanjem zajedničke ljubavi sa suprugom Slavicom a onda i rođenjem sina Marka. Stalno ću se sjećati tvojih rečenica od prije nekoliko dana, kada si rekao da je porodica najvažnija na svijetu i da bi sve dao da možeš pomoći onom kome je pomoć najpotrebnija. Siguran sam da si uradio sve što si mogao a nama prijateljima ostaje da te razumijemo i u tome podržimo.

Kada bih ovaj tekst zamijenio sa nekoliko riječi stajalo bi ovako: Zoka fudbaler-i onda bih još dodao, ponosan sin,dobar otac i suprug, voljeni brat, nesebičan drug, iskren prijatelj, poštovan komšija, veliki sportista, fudbaler, muzičar iz hobija, ribolovac iz pjesme, političar kad treba i opet i za sva vremena fudbaler Zoran Kuzmanović.

I ono što je sigurno dragi naš prijatelju Zoka, tamo gde odlaziš doćićemo i mi svi tvoji prijatelji i opet ko nekad igrati naše utakmice.

Za ovako teške trenutke (vladika Nikolaj Velimirović bi rekao),

Čoveku je potrebna s m i r e n o s t da prihvati stvari koje ne može izmeniti, h r a b r o s t da izmeni stvari koje može i m u d r o s t da uvek može i da ih razlikuje!

 Poštovana porodico Kuzmanović, u svoje lično ime i u ime svih sportista i sportskih radnika, želim vam izjaviti najdublje osjećanja iskrenog saučešća.

Dragi prijatelju Zorane, naš Zoki, fudbalerčino,  neka ti je vječna slava i hvala ti.