Jovana Aćimovića (21. 6. 1948, Beograd) lako je bilo voliti, ali teško čuvati. U zavisnosti od toga ko je na kojoj strani bio. Znalo se, kada Kule primi loptu, ona je kao u sefu. Potom bi usledili filigranski dribling, okret i tačan pas. I tako je Kule otišao u legendu, kao četvrti igrač Crvene zvezde po broju odigranih utakmica (519,116 golova), iza Džajića, Kostića i Rajka Mitića, koji je dres reprezentacije nosio 55 puta (tri gola)…

Kada točak karijere vratite unazad, da li ste zadovoljni postignutim?

– Apsolutno sam zadovoljan igračkim dijelom karijere. Vjerovatno sam mogao u trenerskom poslu da budem bolji, ali to ima svoju cjenu. Nisam bio voljan da radim taj posao, teško je s ljudima, mnogo je onih koji su u toj branši ,a fudbalsku materiju ne razumiju. Da bi radio kako treba i po sopstvenom nahođenju, moraš da ulaziš u sukobe, a to košta živaca. Uz sve to, nažalost, da bi bio uspješan trener moraš da budeš i stranački opredjeljen, da se baviš politikom, da radiš sa sudijama…

Ipak, mnogi su rekli da je šteta što se niste ozbiljno posvetili ovom poslu jer vidite ono što drugi treneri ne vide…

– Znam ja sve to, ali, jednostavno, nisam se osjećao prijatno u tome. Da bi radio bilo koji posao, a pogotovo trenerski, moraš da to voliš, da istrajavaš u nevoljama, da se žrtvuješ… Novac možda može da donese tu ljubav, koja je meni, kada je trenerski posao u pitanju, nedostajala, ali ja nikada u životu u prvi plan nisam stavljao materijalno. I na kraju, da bi bio ozbiljan trener, moraš da budeš i vješt manipulator, da ono što ti misliš znaš da nametneš drugima.

Rekli ste da ste zadovoljni igračkom karijerom. Da li je Dragan Džajić “krivac” što niste postali Zvezdin broj 1 već ste morali da se zadovoljite “drugim mjestom”?

– Ne, nikako, bilo je realno da Dragan Džajić bude to što je bio. Ja bih to pokušao da objasnim i ovako: to je kao zgodna žena koja zna i da lijepo hoda i kojoj šta god da obuče to dobro stoji. A ja sam morao da uložim mnogo truda kako bih se nametnuo. Džaja je imao apsolutno sve, vrhunsku brzinu i vještinu, ali i lukavost, tehnički je savršeno igrao, bio je i asistent i strijelac.

Da li je postojao bolji “crveno-bijeli” tandem od Džajića i vas?

– Ono što sada gledam, i ukoliko vratim film kako smo mi igrali, vjerovatno smo najbolji. Prije nas ne znam, o tome bi mogao da priča neko drugi.

Čega se najradije sjećate u bogatoj karijeri?

– Debija za A reprezentaciju na Evropskom prvenstvu 1968. u Rimu. Bio sam među 24 kandidata da bih u poslednji čas ispao sa liste od 22 igrača. A onda se povrijedio Ivica Osim i ja sam naknadno pozvan, čak sam bio u startnoj postavi na prvoj utakmici sa Italijanima (1:1). Bio je to strahovit kontrast, utakmicu sa Englezima sam gledao kod kuće, pripijen uz TV ekran, i ni sanjao nisam da bih mogao da budem akter finalnih utakmica.

A šta biste volili da zaboravite?

– Opet finalni turnir za prvaka Evrope, ali u Beogradu i Zagrebu 1976. Rado bih zaboravio, ali ne mogu, duel sa Nijemcima. Odigrali smo sjajno poluvrijeme, vodili sa 2:0, atmosfera na tribinama bila je fantastična, a onda smo izgubili sa 3:2. Nešto se desilo, a šta, ne znam ni dan-danas.

SP u Nemačkoj 1974. obilježili su obećanja, prevare, svađe?

– U grupi smo odigrali odlično, ali u drugom dijelu smo pali, bio je to usud rukovođenja. Svako je gledao sebe, pijaca je uveliko radila. Pred put smo imali u “Slaviji” sastanak sa Stanetom Dolancom s kojim smo se dogovorili oko premija. Ako prođemo prvu grupu, po 6.000 maraka, u zavisnosti od broja utakmica, a u drugom krugu 12.000. Međutim, smjeniše predsjednika, dođe novi i kaže: “Nema od toga ništa, neka vam plati onaj ko vam je to obećao.” Revolt zbog načina na koji nam je to rečeno bio je veći od samog novca i sve je puklo za dva dana. Krenulo se po kafanama, iz saune se išlo na utakmice, a niko nije smio da pred nas izađe.

 Ne vjerujem da možete, i sa ove distance, da “progutate”atinsku katastrofu, kada je Panatinaikos slavio sa 3:0 i otišao u finale Kupa evropskih šampiona.

– Često pričam o onome što se događalo pred sam meč, ali kao da niko neće da me čuje, a to nije sitnica. Iako smo bili smješteni u “Hiltonu”, odvedeni smo da ručamo u restoran brze hrane, gdje smo jeli sa običnim svetom, iz plastičnih tanjira. To se nikada prije a ni poslije toga u evropskom fudbalu nije dogodilo.

Karasi je tvrdio da ste bili ili drogirani ili omamljeni?

– Nije sporno da sam bio uspavan, da se nisam potrošio onoliko koliko je moralo na takvoj utakmici. I ne samo ja, naravno. Jednostavno, igrali smo bez energije. Ali takvo je vrijeme bilo, da se igralo danas, izvršile bi se analize, kontrole, došlo bi se do istine. A uvjerio sam se poslije toga mnogo puta i na mnogim primjerima da se takve stvari događaju.

Da li je vaša generacija bila bolja od one koja je postala prvak Evrope?

– Najbolja je ona generacija koja je došla do cilja!

Poslije Zvezde, dvije godine u Njemačkoj, pa kraj u beogradskom Sinđeliću?

– Otišao sam u Sarbriken, i mnogi su govorili da je to mali klub za mene. Ali ja već tada nisam bio zdravstveno najbolje, generacija se razbila, nisam mogao da čekam bolju priliku. Bio sam zadovoljan uslovima, a Sarbriken je imao dobar tim, bili smo osmi, dres su nosili Šuster, Magat, Bent Ferster, a kasnije veliki asovi njemačkog fudbala. Poslije dvije godine sam se vratio, bio malo u Sinđeliću, ali već sam se zasitio fudbala, treninga, kupanja, skidanja, putovanja i rekao sebi – dosta!

U mečevima protiv Partizana ste uvijek igrali dobro, jednom prilikom ste bacili kapitensku traku na derbiju…

– Bila je to moja poslednja utakmica pred odlazak u inostranstvo i silno sam želio da postignem gol. Lopta me je htjela, držao sam sve konce u rukama. Ušao sam u šesnaesterac, već sam vidio kako se leluja mreža, kada sam srušen. Bio je to klasičam penal, a sudija ga nije svirao i ja sam “pukao”, iz revolta sam bacio traku na travu. Svaka utakmica s Partizanom bila je posebna, uvijek želiš najviše, najbolje. Malo se sada to promjenilo sa silnim strancima, jer u ono vreme igrali smo mi iz kraja, znali se, družili…