Rečenica iz naslova nije nikakva utopija, već poruka koja se nalazi gotovo na svim stadionima širom Evrope, izuzev u Bosni Hercegovini!
Dječiji treninzi i utakmice postali su često poligon mržnje roditelja koji u vlastitoj djeci vide „obezbjeđenje bolje budućnosti“, ali i sindrom „ako nisam ja uspio, on (ona) mora“.
I tako na stadionima imamo umjesto dječije radosti vulgarne i često neslušljive vokabulare „ubij ga“, „jebo mu ja mater“, slomi mu nogu“, udri ga, nija vas ista mater rodila“. I u takvom ambijentu, huškačkom i daleko od idealnog, očekujemo da će u bliskoj budućnosti neko krenuti stopama Džeke, Modrića, Ivanovića…..
Ono što je interesantno u cijeloj priči jeste i džep roditelja koji pokušava dječije (ne)kvalitete kupiti novcem. Uspjevaju u mlađim kategorijama, a onda sve na naplatu dođe na prelazu u punoljetstvo, kada su svom djetetu zgadili sport, a neko drugo koje je imalo smisla otjerali sa stadiona. Umjesto osmjeha, igre, i mašte, broje se golovi, kombinuju se tabele, sabira se minutaža, asistencija vlastitog djeteta vrijedi uvijek duplo više od onog drugog, i tako u krug. Kada je utakmica koja odlučuje o šampionu, dvije zaraćene strane (roditelji, a ponekad i djeca) poput „delija i „grobara“ jurišaju jedni na druge. Pretjerano se raduju pogotku svog tima, protivnički gol dočekuju bujicom uvreda. Okreću su ture u obližnjoj kafani, potcjenjuje se protivnik, niko nije ravan vlastitom djetetu. Trener koji ga uči sportskim koracima ili je blage naravi (nije preporučljivo), ili psuje ko kočijaš (radujem se kad komšinom opsuje mater, sve je dobro dok nije naše u pitanju), ili nije dorastao izazovu. Svaki drugi trening “prijete” da će napustiti ovaj tim i preći u komšijski bolji,” ja plaćam isto ko i onaj što igra, i koliko njegovo djete igra toliko mora i moje”….
U cijelu priču oko odrastanja djece, barem u Rs, a slično je i u Federaciji BiH, umješao se i FSRS koji je svojim brojnim nelogičnim potezima samo dolivao „ulje na vatru“. Takmičenje su vodili nesposobni i korumpirani pojedinci, pa onda i ne treba da čudi da u takmičenjima imamo zapisnike utakmica koje nikada nisu odigrane, crvene kartone koji preko noći to više nisu, igrače koji igraju subotom u jednoj državi, nedjeljom u drugoj, a kao šlag na tortu imamo i prenos golova. Jer npr, pioniri igraju na terenu normalnih dimenzija, dok pretpioniri igraju između dva šesnaesterca. I onda jedan tim (najčešće domaći) poput robova na galiji iz kultnog filma „Ben Hur“ uprti gol i uz poklik hoooo-ruuuk nosi konstrukciju tešku nekoliko desetina kilograma.
Mnoge od ovih stvari mogle bi se izbjeći samo jednim natpisom na ulazu u stadion „hvala mama i tata što ste me doveli, od sada idem sam“…..
Pogodak u metu.kompleksasi od roditelja lijece svoje frustracije preko djece i najcesce unistavaju svoju djecu..mnogo takvih slucajeva imate u Sport timu i Borcu…djeca imaju talenta ali roditelji svoje dugove i probleme hoce da rijese preko djece i guraju ih u ponor…..Poznato je to uveliko ali ovaj tekst se bas nasao u pravo vreme na pravom mjestu…pohvale za PRAVDU….
Sve tacno, potpisujem svaku rijec.
to je trebalo uraditi prije 15 godina nazalost i ovi sto vode fudbal vjerovatno i oni ucestvuju u ovim radnjama…najvece zlo naseg fudbala i jesu subjektivni roditelji i njihove nerealne zelje…ako ste nekad culi oca od sirotinjskog djeteta da se ovako ponasa javite molim vas
Baš je tako. Mnoga djeca ne daju ni pola na terenu, većina od stida. Prepoznaju li roditelji svoj lavež, pored terena štekću ko bijesni psi, zavijaju urliču. Ružno, ružno ako se Boga ne boje, trebalo bi da se bar malo stide rođene djece. Ni trenera se ne stide, uz ogradu počesto i groćku, promuklo ko prasci, dodaj njemu, ne njemu, mogao si desno, imao si lijevo. Stoka se mješa i trenerima u rad, struku. Tekst se ubio za poučiti sulude roditelje.
Bravoooo….bravo…odličan članak