Živjeti i raditi u Han Pijesku danas i nije neka privilegija.

S jedne strane priroda kao od Boga dana, i zdrava hrana podno Romanije, a s druge opet težački život koji nije na našim prostorima nigdje lak, a pogotovo u malim varošicama kakva je i Han Pijesak.

Ali sve te varošice, imaju i svoje junake, koji traju i daju nadu da će biti bolje……

Junak naše priče je Pavle Golijan, nastavnik fizičkog vaspitanja u Osnovnoj školi, ali i trener u lokalnom klubu Han Pijesak. I dalje ništa čudno, ali nastavak priče i te kako jeste….

-Han Pijesak devet godina nije imao seniorski tim, tek jesenas smo startovali u Regionalnoj ligi Grupa Jug, i odlično guramo, treći smo i želimo u viši rang! U klubu radim osam godina, i vodim sve selekcije, od pijetlića, pionira, kadeta, pa do seniora. Imamo oko 90 takmičaraca, nije lako, ali kada sam došao izveo sam od pijetlića današnji prvi tim. U školi odradim smjenu, a onda na teren, četiri generacije po trening, a između toga to treba organizovati, nabaviti osnovna sredstva, biti i čistačica i ekonom. Borimo se i za sredstva, kao i svaka mala sredina, uglavnom je sve na Opštini, nešto se prikupi i od sponzora, ali kao i svagdje uvijek je to malo  – kaže skromno Pavle Golijan, „katica za sve“ kako ga prozvaše u Han Pijesku.

Ali ni to nije sve, muka ne bira, a Pavlu za fudbal ništa nije teško uraditi…

-Uzmem kosačicu, i pet sati kosim teren. Sam, ali nije mi teško, a poslije košenja opet na teren, 3-4 treninga, pa vikendom 2-3 utakmice, ili toliko na gostovanju. Prije utakmice treba markirati teren, postaviti mreže….Treba sve stići, ali što se voli nije teško – nastavlja Pavle.

Kada ga pitate zašto to radi, ima samo jedan odgovor:

-Cilj je da se omladina u ovom malom mjestu, sa nešto više od 3.000 stanovnika bavi sportom, da se sklone sa ulice, da se pravilno razvijaju i formiraju kao ličnosti kroz sport. Fudbal volim, sam se za njega borim, cilj mi je da u Han Pijesku postoji klub – nastavlja priču Pavle Golijan.

Za kraj smo ga pitali, ima li kakve koristi od toga:

-Dobijem 100, nekada 200 maraka, ali i to ostane na stadionu, jer tu uz školu provodim najviše vremena. Volim sport, volim fudbal, osjećam se ispunjen i sretan dok svaki dan sate provodim na terenu sa djecom. Dočekaću valjda i petu selekciju, ako Bog da i šestu – ispriča nam nevjerovatnu priču skromni mladić iz Han Pijeska, Pavle Golijan.

Bilo gdje u svijetu ovakvi ljudi bili bi heroji, samo u našem vilajetu oni stanuju na marginama…..