Svaka godišnjica smrti pukovnika Muamera el Gadafija za mene je vrlo tužan, uznemirujući dan, jer osjećam kao da sam izgubila najbližeg člana porodice. Zato, u znak sjećanja na njega, zbog lijepih uspomena i poštovanja prema njemu i njegovoj porodici, tog datuma u novinama dam čitulju. To je način da mu svaki put iznova odam počast, jer nije bio samo moj već i prijatelj srpskog naroda.

Ovo je rekla Nada Sekulić, koja je sa suprugom Đurom objavila čitulju povodom osme godišnjice smrti vođe Libijske Džamahirije. Sa velikim pijetetom i beskrajno tužna zbog načina kako se okončao život, kako kaže, plemenitog i mudrog čoveka, ispričala nam je neke detalje iz vremena kada je bila glavna medicinska sestra u bolnici “Ajda” u Tripoliju u kojoj su se liječili samo pukovnik, članovi njegove porodice i porodica četiri najbliža saradnika.

– Bila sam dio medicinskog tima koji je svakodnevno bio sa njim. Gdje on, tu i mi. Istina, ljekari su se povremeno mijenjali, a samo glavni doktor iz Pakistana i ja smo bili s njim. Neprekidno dvije godine. Imao je beskrajno povjerenje u nas. Zanimljivo je da su mu i kuvari, pomoćno osoblje, kućna posluga, treneri koji su radili sa njegovom djecom, vozači… uglavnom bili Srbi. Vremenom sam shvatila da je naš narod posebno volio i divio mu se, jer je poznavao istoriju. Bio je obrazovan čovjek, plemenit, iskren borac za bolji život svog naroda. Bojim se da se u Libiji nikada više neće roditi čovjek kao on, da taj divni narod nikada više neće imati takvog vođu – priča Nada

Naša sagovornica je, kako priča, poslije smrti dva člana najuže porodice, odlučila da, u avgustu 1985. godine, preko Zavoda za tehničku saradnju sa prijateljskim nesvrstanim zemljama, ode na privremeni rad u Libiju. Zbog dugogodišnjeg iskustva u hirurškim salama, raspoređena je u bolnicu u Bengaziju.

– Poslije nepuna dva mjeseca, jedne večeri početkom oktobra, kako i zašto ne znam, došao je blizak pukovnikov saradnik i rekao mi da je odlučeno da budem dio Gadafijevog medicinskog tima. Nije mi bilo svejedno. Osjetila sam strepnju, strah, paniku, jer sam znala kolika je to odgovornost. Pitala sam: “Zašto baš ja?”, a čovjek mi je rekao: “To više nemojte da pitate – govori Nada.

 

Iste noći, ona je prebačena helikopterom u jedan vojni kamp gdje su joj rekli da će upoznati pukovnika.

– Nisam vjerovala, sve dok se, sat i po poslije ponoći, nije pojavio na vratima. Ušao je sa širokim osmjehom i pružio mi ruku, što je bio znak posebne pažnje. Rekao je: “Ja sam Muamer Gadafi”, a moja reakcija je bila: “Ja sam Nada Minić.” Trema je odmah prošla jer sam imala utisak da sam sa nekim najrođenijim. Na naredno pitanje da li bih radila za njega odgovorila sam da bi mi bila čast – sjeća se Nada.

Samo deset sati kasnije Nada je bila u bolnici u Tripoliju.

– Vjerovao mi je od prvog trenutka, toliko da sam vrlo brzo brinula i o zdravlju njegove supruge Safije, sinova i ćerke. Nikada nisam ništa pogriješila. Nikada nisam imala ni najmanji problem ni sa pukovnikom ni sa njegovom porodicom. Nikada neću zaboraviti kako su se ponijeli prema meni i organizovali mi put u Jugoslaviju kada mi je iznenada umrla majka. Tako se pomaže samo rod rođeni. Po povratku u Libiju sačekao me da mi izjavi saučešće, dok je predsjednik Sudana čekao da ga Gadafi primi. Prijatelj sam bila i sa njegovom porodicom, a rastanak smo svi teško doživjeli. Plakali smo. Otišla sam godinu i po poslije bombardovanja Libije 1986, jer su sankcije bile takve da više nije bilo uslova za život i rad. Na rastanku, od gospođe Safije dobila sam zlatan privjezak koji nosim samo u posebnim prilikama, a od pukovnika sat sa njegovim likom koji mi je na ruci, evo, već tri i po decenije – priča Nada.

ZVAO ME JE “ĆERKA LIBIJE”

Kada je 1989. došao na Samit nesvrstanih u Beogradu, samo pola sata po sletanju na aerodrom, pozvao me je njegov prvi saradnik i rekao da sa suprugom što pre dođem. Za nepun sat bili smo kod njega. Iako je, taj beduin u srcu, na Dedinju tada imao šatore, primio nas je u Tolstojevoj 2, raširenih ruku, sa širokim osmjehom prijateljstva. Tada je upoznao i mog supruga. Pitao ga je da li me dobro pazi i rekao mu: “Moraš je čuvati, Nada je ćerka Libije”. To je bio naš poslednji susret – sjeća se Nada.

 

ODLIKOVANjE

Sve vrijeme američkog bombardovanja Libije 1986. godine, Nada je bila uz libijskog vođu, iako su zbog teških uslova života i rada mnogobrojni službenici i ljekari napuštali Libiju. Ona je ostala narednih godinu i po i zato je odlikovana libijskom Zlatnom medaljom zasluga za narod prvog stepena.

IZMIŠLjOTINE

SA mnogo ogorčenja Nada Sekulić govori o napisima koji su, objavljivani 2011. godine u vrijeme njegovog svrgavanja:

– Pripisivali su mu svašta, ali kao i svi oni koji su makar i sat sarađivali s njim, znam da su gnusne izmišljotine za dnevnopolitičku upotrebu. Pukovnik Muamer el Gadafi je bio veliki državnik i još veći čovjek, koji je učinio mnogo da njegov narod živi bolje. Neka počiva u miru. Veliki selam el kaid.