U banjalučkom restoranu “Stara Ada” simbolično u 18.45 časova (završetak meča) okupila se generacija Borca koja je 11. maja 1988. godine donijela pehar Maršala Tita u Banjaluku! na jednom mjestu asovi poput Damira Špice, Božura Matejića, Amira Durgutovića, Stojana Malbašića, Milorada Bilbije……nažalost među živima više nisu legendarni golman Slobodan Karalić, te direktor Milorad Slavnić. Bilo je nekih igrača koji zbog velike udaljenosti nisu mogli doći na jubilej, poput Nenada Popovića, koji već decenijama živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ipak, duh jedinstva, da ne kažemo jugoslovenstva osjetio se na svakom koraku. Borac je bio i ostao klub heroja, radnika, seljaka, za njega su uvijek navijale velike narodne mase, Bošnjaci, Srbi, Hrvati…i svi ostali…..Jugoslavija u malom i velikom.

   

-Jedna on najvećih utakmica koje je igrala ta generacija i uspješno okončala. Niko nam nije davao nikakve šanse, ali smo mi vjerovali u sebe i potajno se nadali da bi mogli da odigramo dobro i da napravimo iznenađenje. Uspjeli smo u tome i napravili najveći uspjeh u dugogodišnjoj istoriji kluba. Ta pobjeda ima ogromnu težinu jer je Zvezda samo nakon 2 godine bila prvak Evrope i svijeta! A od te pobjede počela je Banjaluka da se okreće Borcu i sve do sredine 1991. godine  ova ekipa je znala samo za uspijeh. Igralo se stalno pred 25.000 gledalaca. I ponovo ova ekipa je sezonu ‘91 završila na 4. mjestu što je opet najbolji plasman u istoriji kluba u ligaškim takmičenjima. Te godine smo uspijeli jedino mi da razbijemo famoznu “veliku četvorku” – kaže legendarni kapiten Damir Špica.

Put Banjaluke krenuo je i Božur Matejić, virtouz sa loptom. Nje mu bilo lako da igra protiv svoje crvene Zvezde.

-Ja sam po mjestu rođenja beograđanin, ali za sve sam uvijek Borčevac. Divna generacija, divni ljudi, divan grad, bilo i teško da će se ponoviti. Sve smo imali, najprije dušu, pa onda znanje. Publiku nisi mogao prevariti, a nas je pratio gotovo uvijek pun stadion. Borac je veliki klub, to treba da znaju ove generacije koje dolaze. Znam za krizu, ali neće muka dovijeka – kaže Božo, šmeker za kojim su uzdisale mnoge banjalučanke.

Iz Gradačca je stigao i Amir Durgutović, vihorno krilo…..

-Za Borac nakraj svijeta! Svi smo mi ugradili dio sebe, ali Borac nam je puno i vtatio, nemislim financijski, već duhovno, životom, jer ovakve klape nije bilo nadaleko! Mi smo prije svega bili prijatelji, pa tek onda saigrači. Zato na terenu nije moglo da bude, a da nešto ne možemo, preorati, i pobijediti ako treba i Mančester. Uostalom tada je Zvezda bila poput Mančestera i jača – priča Durgutović.

I tako se redaju priče, slične poput jaja jajetu, a opet različite, svaka sa svojim šmekom. Sve počinje i sve završava od tog 11. maja, sada već davne 1988. godine, kada se začulo dobro poznato “Procvetala bela lala, uzeli smo Kup maršala”….za istoriju, za pamćenje, za naklon…..