Možda se u Donjim Kladarima kod Modriče nije igrao baš najbolji fudbal, onaj vrhunski, ali se igrao, i te kako…..Godinama se igrao, sve do 1991. godine, kada počinje cijepanje bivše države, a sa njim i muke igrališta iz ovog pitomog mjesta u Posavini…..

Poslednja prvenstvena utakmica odigrana je u jesen 1991. godine, kada su ove stative danas zarasle u šumi poslednji put se tresle od udarca lopte, galame, graje….Danas samo tišina, jer igralište je ostalo u onom vremenu prepolovljeno, jedna polovina služi za ispašu stoke malobrojnog stanovništa u selu (povratnici Hrvati), a ona druga polovina sa golom nalazi se u šumi.

    

Kroz obrise nekadašnjeg terena prolazi i put za šumu, a negdje na samom centru obor za ovce, jaslice, stara vuna. Nigdje lopte ni za lijeka…..

Zanimljivost jeste da je klub iz Donji Kladara dao i jednog od najboljih prijeratnih fudbalera Rudara iz Prijedora, Džimija Matu Stanića, koji je baš na ove golove zarasle danas u šumi učio prve fudbalske korake…..

I, tako ostade sjećanje na nešto što je nekada lijepo bilo, malo je onih pravih izvornih stanovnika koji mogu reći nešto više, a tragove igrališta prekrio je šaš i vrijeme.

Umjesto igrača koji trče za loptom, šetaju se koze i ovce, a umjesto graje i publike okolinom dominiraju glogovi i trnje….

Ima nešto iz one Andrićeve “Proklete Avlije”……..