Fudbalski trener Miodrag Nježić, nakon jako duge igračke karijere, krenuo je i u trenerske vode, i poslije dobrih rezultata u ŽFK Sloga iz Srpca, uslijedio je poziv iz Hrvatske, gdje je proveo posljednje tri godine u ŽNK Marsonija. Igrao je u drugom rangu takmičenja, klub doveo u kvalifikacije za ulazak u elitu ženskog fudbala u Hrvatskoj, ali dalje nije išlo. Iz moralnih razloga Nježić je podnio ostavku, koju nema namjeru da povuče, iako se uprava već više od 10 dana nije oglasila po tom pitanju.

Za naš portal Nježić je ispričao šta se sve dešavalo u Slavonskom Brodu….

– Prije tri godine dođoh u Slavonski Brod, dočekan otvorenog srca od ljudi u ŽNK Marsonia, gdje doživjeh najljepše godine svoje trenerske karijere. Istina početak je bio težak, valjalo se igračima i meni priviknuti,uspjeli smo. Poznat po disciplini i zahtjevnim treninzima,brzo smo se uklopili uz vrijednu upravu na čelu sa predsednikom Markom Zirdumom, čovjekom kojem bih ja povjerio ulogu diktatora. Jednostavno, on ne zna pogriješiti, čast mi bilo upoznati takvu ljudsku veličinu . S druge strane Slavonski Brod, grad dobrih, gostoprimivh Slavonaca, gdje postoji neka posebna ljudska toplina na svakom koraku, ničim nije zaslužio blamažu u kvalifikacijama za 1.HNLŽ.

I počinje priča šta se u stvari desilo.

-Trebalo je strpljenja u radu od strane svih struktura u klubu, korak po korak i došlo se do željenih rezultata, istina nešto ranije nego se očekivalo. Odlične igre tokom cijelog prvenstva u konkurenciji sa veoma jakim protivnicima, kakve su Sesvete, Vukovar, Radnik iz Koprivnice, uvijek neugodna Slavonija iz Požege, Lio Osijek, jedino nešto slabijeg kavaliteta Frankopan iz Siska. Izborene su kvalifikacije za prvoligaško društvo Hrvatske. Da je bila nešto veća posvećenost trenažnim obavezama,sa manje izostanaka ključnih igrača,sad ne bi žalili zbog neuspjeha u kvalifikacijama. Brođani su zaslužili prvoligaške utakmice da gledaju na stadionu kraj Save, ipak u ovom trenutku bolji od nas su bili ŽNK Donat Zadar kao i ŽNKSplit. Kao glavni trener seniorske ekipe, preuzeo sam na sebe svu odgovornost za loše rezultate u kvalifikacijama,bilo je moralno, drugačije nije moglo a ni trebalo.

Nije bilo discipline.

-Ukoliko trener na raspolaganju,na treninzima ima dovoljan broj igrača, ukoliko su rezultati loši,tad je on jedini krivac za neuspjeh a ukoliko je trener prisutan svim trenažnim procesima sa šest od 24 igrača, e tu se nešto događalo drugo. Dovoljno imam iskustva da procijenim, nije za javnost, ipak bolje trener pod led u ovakvoj situaciji. Moram napomenuti da smo imali odličan timski rad svih struktura u klubu, tako su nam pionirke i kadetkinje, isto kao i seniorke izborile kvalifikacije za prvoligaško društvo, vođene veoma perspektivnim trenerom Svenom Marićem, ni one nisu imale sreće,zbog slobodno da kažem lakrdija od suđenja, tako da su nam pionirke izborile pobjedu, a kadetkinje pognute glave u suzama završile u svlačionici.

Kvalitet nije bio sporan, ali….

– Kao niko, neizmjerno sam vjerovao u seniorski sastav. Znam kvalitet svake naše fudbalerke. Imamo sigurno njih pet,koje mogu igrati u gotovo svakoj prvoligaškoj ekipi. Izgleda da su prevlast uzele dvije do tri cure, koje nemaju kvalitetu,zato imaju veoma visoko mišljenje o sebi, unose negativnu atmosferu,kako u svlačionici, tako i na terenu, svjesne da eventualnim ulaskom među prvoligaše,za njih ne bi bilo mjesta možda ni na tribinama. Zbog mira nisam želio iste da odstranim iz ekipe, a trebalo je. Najveći uspjeh trenera je kad ostavlja trag u životima onih u koje je vjerovao, za uzvrat verovale su u većini i one u trenera. Znam kakve su reakcije usledile nakon ostavke. Neću da donosim sud, da li sam uradio mnogo ili malo, znam da sam sebe uložio svojim cijelim bićem,iskustvom, znanjem.

Život ide dalje…

– Najjeftinije prođeš kad sve sam platiš, usput ostaviš i bakšiš, platiš tuđe nepoštovanje svojim dostojanstvom. Oni koji ne znaju, treba da shvate, sitnice su velike a ja ne bih da velike stvari usitnjavam. Kad platim koliko košta a ja sam platio, tako mogu da se okrenem i odem, nemam za čime žaliti, ipak meni je mnogo žao, tri godine rada nije malo. Preživjela je Marsonia i gore, preživjeće i ovo, nadati se boljim vremenima – zaključio je Miodrag Nježić.