U istoriji Fudbalskog kluba Borac, koji će ovog ljeta proslaviti 98. rođendan, veliki broj igrača je ostavio neizbrisiv trag, a sigurno je jedan od njih i sadašnji sportski direktor Banjalučana Oliver Jandrić.

Sa kratkim pauzama popularni Jandra je već tri decenije na Gradskom stadionu, a u klubu je za to vrijeme maltene bio sve. Od uspješnog igrača, koji je godinama nosio kapitensku traku, preko pomoćnog trenera, skauta, šefa Omladinske škole do današnje pozicije sportskog direktora ukratko bi se mogle opisati njegove tri decenije vjernosti “crveno-plavima”.

– Najlakše je bilo dok sam bio fudbaler, jer tada samo izađeš na teren i radiš ono što najbolje znaš. Najteže je biti sportski direktor, jer je na tom mjestu svaka pogreška vidljiva. Jasno je da sam jedan od najodgovornijih za dovođenje fudbalera i tu svaka procjena o kvalitetu pojedinog fudbalera može da bude dobra, ali i štetna za klub. Kada je dobra, to se podrazumijeva, ali kada je štetna, nije dobro ni za koga – rekao je Jandrić.

Za loptom je prvi put potrčao u rodnom Jajcu. 

– Fudbal sam zavolio mnogo prije dolaska u Borac, jer sam karijeru počeo u Elektrobosni iz Jajca za koju sam sa nešto više od 16 godina upisao prve seniorske nastupe. Igrao sam za njih sve do 1992. godine, a tada sam zbog početka ratnih dešavanja u BiH napravio pauzu. Ona je trajala do početka 1994. godine, kada sam postao član zrenjaninskog Proletera, za koji sam nastupao šest mjeseci, da bih tog ljeta došao u Borac i u njemu ostao sve do danas – započeo je priču Jandrić.

Banjalučani su tih sezona nastupali u Drugoj ligi Jugoslavije.

– Bili smo praktično stalno gosti i nije bilo jednostavno, jer su nam porodice uglavnom bile u Republici Srpskoj i BiH, gdje je i dalje bjesnio rat. Međutim, sve se izdržalo i kada su počela takmičenja u organizaciji Fudbalskog saveza Republike Srpske, sve je postalo puno lakše – nastavio je Jandrić.

Sve do 2010. godine bio je aktivan fudbaler, a najveći dio tog vremena proveo je noseći dres Banjalučana.

– Prvi odlazak sa Gradskog stadiona bio je 1998. i 1999. godine, kada sam bio igrač trnske Sloge. Ponovo sam otišao iz Borca u ljeto 2001. godine.  Tada sam godinu dana nosio dres austrijskog Volfsbergera, a potom šest mjeseci i slovenačke Ljubljane,  da bih se početkom 2003. vratio u Banjaluku i do kraja igračke karijere ostao vjeran Borcu. Dok sam bio igrač na Gradskom stadionu, tri puta smo osvajali šampionat Republike Srpske i isto toliko puta smo bili pobjednici Kupa. Sve su to trenuci koji ostaju u sjećanju za čitav život, ali sigurno najljepši trenutak karijere bio je kada smo u maju 2010. poslije dva meča sa sarajevskim Željezničarom osvojili Kup BiH, a ja sam na prepunoj “Grbavici” nakon revanša u kojem je bilo 2:2 (prvi meč 1:1) podigao pobjednički pehar. Istog ljeta sam sa Borcem igrao drugo kolo kvalifikacija za Ligu Evrope protiv švajcarske Lozane i poslije tog dvomeča sam odlučio da kažem da je dosta – istakao je Jandrić.

Međutim, to je bio kraj igračke karijere, ali ne i oproštaj od fudbala.

– Kada sam 2010. godine prestao da aktivno igram, odlučio sam da počnem sa trenerskom edukacijom. Krenuo sam od B licence, potom sam dobio i A, a na kraju i UEFA pro licencu, a cjelokupno školovanje trajalo je nešto više od šest godina. Ponosan sam što sam završno stažiranje imao u jednom od najvećih evropskih klubova Mančester sitiju 2016. godine na čijem kormilu je tada bio Maneul Pelegrini. Da odem tamo, pomogao mi je nekadašnji saigrač iz Borca Nikola Kolarov, čiji je brat Aleksandar tada bio igrač ovog engleskog kluba. Te dvije sedmice provedene na stažiranju u jednom od najvećih evropskih klubova su nešto što ću zauvijek pamtiti – istakao je Jandrić.

Nije nikada razmišljao šta bi u životu radio da nije bio fudbaler, ali ni o tome da li je mogao da napravi bolju karijeru da nije bilo rata.

– Jednostavno, život ne mogu da zamislim bez fudbala i sasvim logično da ću i ostatak života biti vezan uz njega. A što se tiče karijere, vjerovatno je da bi bila uspješnija da nije bila rata, ali nisam samo ja bio oštećen, nego generacije fudbalera i drugih sportista koji su igrački stasavali tih godina – realan je Jandrić.

Borac ove sezone bilježi sjajne rezultate i veoma je blizu osvajanja duple krune, što bi bio i možda najveći uspjeh u istoriji velikana iz Platonove.

– Najvažnije je da smo odavno obezbijedili još jedan izlazak na međunarodnu scenu. Istina je da smo blizu velikom uspjehu zvanom dupla kruna, ali svi čvrsto stojimo na zemlji. Idemo iz utakmice u utakmicu i nadam se da ćemo se na kraju svi zajedno radovati osvajanju oba trofeja. Odavno je već jasno da nam je jedini rival na oba fronta Zrinjski, o čijim kvalitetima ne treba trošiti puno riječi, ali očekujem da na kraju bude srećan kraj ne samo za nas u Borcu već i za sve naše navijače i ljubitelje fudbala u Republici Srpskoj – istakao je Jandrić.

Navijači Borca godinama se nadaju da će njihovi ljubimci konačno napraviti i iskorak na međunarodnoj sceni.

– Na početku ove sezone smo u kvalifikacijama za Ligu konferencije eliminisani od bečke Austrije, ali smo u oba meča ostavili više nego dobar utisak. Nadam se da ćemo u narednoj sezoni biti još konkretniji i rezultatski daleko uspješniji. Najbitnije je da većinu sadašnjeg igračkog kadra zadržimo i o tom pitanju smo već dosta toga uradili. Međutim, prije toga moramo da ovu završnicu sezone privedemo kraju onako kako želimo, a onda će svi biti lakše – dodao je na kraju Jandrić.

Sportska porodica

Za Olivera Jandrića sport je sastavni dio života pa je bilo sasvim logično i da mu bračni saputnik bude nekadašnja rukometašica Borca i banjalučke Mladosti Bojana Popović. Dugogodišnja veza krunisana je rođenjem sina Nikole. I dok je Jandra ostao vjeran sportu, odnosno fudbalu, Bojana je u međuvremenu postala doktor, odnosno specijalista ginekologije i akušerstva.

Baroš i Ailton

U karijeri je igrao protiv velikih fudbalskih majstora, ali dvojica su mu baš ostala u sjećanju.

– Bio je to Čeh Milan Baroš protiv koga sam igrao 2001. godine, kada sam nastupao za Volfsberger, a on je tada nosio dres Banjika iz Ostrave. Iako je tada imao 20 godina, već je tada bio igračina. Odlično sam zapamtio i Brazilca Ailtona, koji je noseći dres Crvene zvezde sa Beograđanima gostovao na Gradskom stadionu u Banjaluci u prijateljskoj utakmici. Naravno, bilo je još dosta kvalitetnih igrača u protivničkim ekipama, ali njih dvojica su mi baš ostala u sjećanju – rekao je Jandrić.

“Glas Srpske”