Fudbaleri Borca doživjeli su još jednu blamažu u sudaru sa Zrinjskim. Sam rezultat (4:1) ne otkriva mnogo toga, jer već poslije pola časa igre četiri lopte su završile iza leđa Ćetkovića. Kada ovome zbrojite i pet komada na Gradskom prije dva mjeseca od iste ekipe, dolazite do poražavajuće činjenice, da je šampion BiH za nekoliko mjeseci od respektabilnog sastava postao “kanta za nabijanje”.

Da, baš tako, i to “kanta” koje se ne plaši niko. Nažalost, imali smo prilike da to vidimo mnogo puta ove sezone, dojučerašnji drugoligaši Rudar, Posušje, Leotar….svako na svoj način “nadigrao” je “crveno-plave”, ali to nikome nije predstavljalo alarm za uzbunu.

Gotovo nevjerovatno zvuči, da je Zrinjski u 180 minuta igre devet puta zatresao mrežu Borca, i da zato niko se nije ni počešao, pokušao izvinuti, ili objasniti zašto je to tako, kada cjelokupna javnost zna da su igrač iz Platonove među najskuplje plaćenim igračima u ligi, ako ne i najskuplje, imaju odlične uslove za rad, vrhunske pripreme u top destinacijama širom Evrope, međutim to opet nije dalo odgovarajući rezultat.

U opticaju su samo dvije varijante, da igrači neće i ne žele natopiti dres znojem, ili da žele, i natapaju ga, ali da u toj želji nema kvaliteta. Poražavajuće je i jedno i drugo, ovo prvo pogotovo, jer Borac u svojoj bogatoj istoriji toliko toga je premetnuo preko glave da neko i pomisli da može šetati terenom. Ono drugo, upitan kvalitet, vrlo lako moguće, a i za tako nešto neko mora odgovarati. Zahvaliti se većini i krenuti ispočetka, i ne bi bilo prvi put, jer od ovih danas osim brukanja, teško da šta dobro možemo očekivati….

Zabrinjava i anemičnost Stručnog štaba, kao da je Borac gostovao na “Nou Kampu”, pa im Barsa prodala tika-taku, i sve riješila za 15 minuta.

Iako su neki iz Uprave pokušali demantovati da je izbio sukob na relaciji Vranješ – Klub, i tu nisu čista posla. I sve da je tako, nije bilo ni jednog razloga da Stojan ne putuje za Mostar, pa onda ako treba i u tu daleku Indiju da ide. Nešto slično dogodilo se i sa Ziljkićem, između dvije evropske utakmice sa Klužom. To ozbiljni klubovi ne rade, a cijelo vrijeme slušamo priču kako je Borac ozbiljan.

I za nauk onima koji odlučuju, ne tako davno, u proljeće 1990. godine u Banjaluci je gostovala Crvene zvezda, tim koji će pokoriti Evropu i svijet, a Borac tek ušao u Prvu ligu, gola borba za opstanak. I nije Borac primio devet komada, završilo je 0:0, ali niste morali brinuti o tome da li je nekom igraču ostao dres suv. Zato je tada na tribinama bilo 25.000 gledalaca, danas i kad si šampion, sakupimo po koju hiljadu. Publiku, pogotovo banjalučku ne možeš “zajebati” dva puta.

U klubu ima i “živih” svjedoka tih vremena, Bilbija, Malbašić, nek im dođu na trening ili pred utakmicu i ispričaju po koji detalj, kako se ginulo za Borac i “bez pjesme i jauka”.

Niko ovdje ne traži glave na panj, ali previše je javašluka, da bi prosječan navijač Borca zaboravio ili oprostio sve. Poraz u časnoj borbi nikada nije problem, ali gubiti i gaće skinuti prije nego što je protivnik i “zapucao” ne stoji ni u imenu kluba.

Mostarskih devet neka bude opomena, ali i podsjetnik da bahatost nikome nije donijela dobro, pa neće ni Borcu…..