Partizanska bolničarka i ratnik slavnih jedinica, Pete kozarske i Jedanaeste krajiške brigade NOB, invalid Drugog svjetskog rata, Jelka Dojčinović iz Donjih Podgradaca pod Kozarom, vjerno čuva ordenje i uspomene davnog vojevanja.

– Čuvam Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom i Medalju za hrabrost, pored Partizanske spomenice pokojnog supruga Mihajla. Petoro djece sama sam podizala i vaspitavala u duhu slobodarskih ubjeđenja – odlučno nam svoju životnu priču, pokazujući sliku unuka i praunuka, odmotava Jelka Dojčinović, rođena 5. marta 1925. godine.

Brojnim potomcima Jelka Dojčinović (95), još uvek vitalna partizanka bolničarka Pete kozarske i Jedanaeste krajiške brigade NOB, prenosi vrijednosti tekovina svoje borbe.
Ona je sa 16 godina osjetila strahote okupatorske čizme na Kozari i u logorima smrti Jasenovcu i Staroj Gradiški, gdje je bila zatočena.

U jedinicama NOB-a Jelka je pregazila mnoge vrleti, probijala se kroz njemački obruč, ustaške straže, predvodila omladinu svoga kraja na putu do slobode, previjala rane ratnih drugova i drugarica.
Ima još uvijek pušku koju je zarobila 1942. godine u Dragotinji, gdje je i ranjena. U borbi kada su partizani minirali prugu kojom je naišao njemački oklopni voz, pogođena je u nogu ali se oporavila nošena nadom u bolji život, u slobodu, vjerom da i ona učestvuje u izgradnji humanijeg društva, tolerantne zajednice svih naroda i narodnosti.

– Uvijek je bilo teško, ponekad je to izgledalo nemoguće, ali sam bila mlada, odlučna, samouvjerena. Sa stričevkom Lepom Pejić pobjegla sam iz Jasenovca 1942. godine jer sam vjerovala u život, u našu pobjedu. Takva nepokolebljivost i jasan životni cilj vodili su me i kasnije, kada sam se borila da na pravi put izvedem kćerke Milju, Rosu, Danicu, Nadu i sina Dragoju – objašnjava Jelka koja se hvali sa 8 unučadi i 15 praunučadi.

– Jovanku i Tita vidjela sam nekoliko puta. Tita sam sretala i voljela, bio je mlad, lijep i dobar. Upoznala sam ga u Moštanici, u partizanskoj bolnici kada je posjetio ranjenike. Poslije sam ga srela više puta nakon oslobođenja – prisjeća se Jelka, koja je, kaže, tada gajila simpatije prema narodnom heroju Stojanu Grujičiću Jarugi.

– Bio je zgodan, stasit… U borbama je ostao bez obje šake. Njegov odlazak na liječenje nas je rastavio. Mnogo godina kasnije, kada je došao u Podgradce, vidjevši me, raširio je ruke i rekao: “Gdje si ljubavi moja, što me ostavi”. Oboje smo plakali i sjetili se lijepih ratnih uspomena – veli ova krepka starica.