– Baka Stoja, koju sam po njenoj izričitoj želji zvao “baba”, rođena je 1928. godine u Strmenu kod Siska, a djeda Drago u Lapovu. Početkom Drugog svjetskog rata, ustaše su joj u Jasenovcu ubile cijelu porodicu, nju odveli na prinudni rad u Njemačku. Djeda je kao oficir pokreta Draže Mihailovića, takođe, zarobljen i deportovan najprije na Staro sajmište, a potom u logor u Njemačku. Oboje su preživjeli strahote logora, a upoznali su se 1947. u izbjegličkom kampu u Rozenhajmu. Tu se rodila moja mama Dušanka – priča Aleksandar.
Ubrzo je porodica Solunac stigla u Venecuelu, čija vlada je primala radnike i poljoprivrednike iz celog svijeta. Nastanili su se u Marakaju, jer je tu već bilo srpskih porodica koje su se doselile godinu prije njih. Stoja i Dragoslav su tu dobili još dvoje djece, sina Aleksandra, koji živi u Argentini, i ćerku Radmilu, koja i sada živi u Marakaju. Majka našeg sagovornika, Dušanka, preminula je 2010. od raka.
.jpg)
– Deda Dragoslav je preminuo 1991, a baba Stoja 17. februara ove godine, nekoliko dana pred svoj 91. rođendan. Mnogo sam je volio, živio sa njom, bio uz nju do posljednjeg dana. Od nje sam naslijedio porodičnu slavu, Mitrovdan, koju obilježavamo uz sve pravoslavne običaje: svijeću, žito, kolač, vino… I, naravno, uz sva srpska jela na trpezi, od gibanice preko sarme do vanilica – sjetno govori Solunac.
Otkriva nam naš sagovornik i da je njegova porodica jedan od osnivača srpske Crkve Svetog Jovana Krstitelja i Srpskog kluba u Marakaju koji se nalaze do kuće porodice Solunac. Nada se da će jednog dana ipak posetiti rodni kraj svojih predaka.
– U otadžbinu mojih babe i djede htio sam da dođem 2013. da bih upoznao rodbinu u Lapovu, ali zbog komplikovane procedure nisam dobio vizu jer Srbija nema ambasadu u Venecueli, već na Kubi, u Meksiku i Argentini. Sada ne mogu to sebi da priuštim, mada sam obećao babi da ću otići i u Srbiju i u Jasenovac da se poklonim sjenima njene porodice i mojih predaka. Cijelog života je govorila da je ustaški logor Jasenovac bio najmonstruoznija fabrika zla na svijetu – kaže Solunac.
.jpg)
ČUVAM USPOMENE NA SRBIJU
Srbe u našem gradu i u Karakasu, gdje je Crkva Svetog Đorđa, posjetio je 1969. kralj Petar Drugi Karađorđević, a mi u kući još čuvamo fotografije načinjene tom prilikom. Od babe i djede naučio sam istoriju Srbije i dobro znam značenje reči “solunac”. Na neki način, postao sam čuvar bakinih i djedinih uspomena na Srbiju. Dugo sam imao malu pivaru u kojoj sam proizvodio “balkansko pivo”, a na etiketi su bili srpski dvoglavi orao, dvije krigle i natpis “Samo nas sloga spasava”. Sada to više ne radim. Izgubio sam i posao u tekstilnoj industriji. Snalazim se nekako i verujem u bolju budućnost – kaže Solunac.
SRPSKI PASOŠ
Volio bih da dobijem pasoš Srbije. Sa nekoliko Srba iz Marakaja, ovih dana idem u Diplomatsko-konzularno predstavništvo Srbije u Karakasu. Imamo zakazan prijem. Očekujem da će nam srpske vlasti izaći u susret. Neko će pomisliti da mi je u ovim vremenima srpski pasoš garancija da izađem iz Venecuele. Ali, nije tako, jer samo zbog moje babe, dejde i majke, iskreno, svim srcem, želim da dobijem pasoš Srbije – priča naš sagovornik.
“Večernje novosti”
Nema komentara