Ante Bonacin (35) vozač splitskog Prometa kaže da “nije mogao protiv sebe”.

Kad je vidio da putnici nisu pustili da invalid uđe prvi u autobus, zaustavio je vozilo i rekao da dok ne bude reda da neće voziti.

-Stvarno sam malo bio u strahu, pomislio sam da ću zbog svega imati problema. Pogotovo kad sam došao kući, kad sam se sjetio što sam im sve izgovorio. Očekivao sam reakciju, u kontrasmjeru! Ali jednostavno nisam mogao protiv sebe, ta situacija me totalno izbacila iz takta. Ma ako već ne želiš pomoći, barem nemoj odmagati! Ljudi s invaliditetom samo žele biti ravnopravni u društvu, a ne da im se otežava život… – u par “riči” svoje dojmove sažeo je Ante Bonacin (35), vozač splitskog Prometa.

Jer situacija je doista nesvakidašnja. Barem onaj dio Antine reakcije, jer samoživost putnika je na žalost svakodnevica. I sve bi vjerovatno prošlo nezapaženo, da Antin potez nije pohvalio medijima jedan od očevidaca.

Šta se zapravo dogodilo? Najbolje je opis cijele scene prepustiti neočekivanom junaku:

– A eto, ispalo je kako je ispalo. Vozio sam liniju br. 15, stao na petoj stanici iznad plaže na Žnjanu nešto iza deset sati ujutro početkom avgusta. Otvorio zadnja vrata da se može spustiti rampa kako bi ušao jedan momak u invalidskim kolicima. Međutim, ljudi su nagrnuli unutra, zaposjeli sve i ta rampa se više nije mogla spustiti jer su oni sada stajali na njoj. Kad sam to vidio, nisam mogao ostati miran. Proradilo je u meni, sve sam ih izbacio vani. Nije tu sad stvar do mene, nisam heroj, nego su problem ovi šta sam ih izbacio. Takvih slučajeva ima puno po gradu- prisjeća se Ante, mladolikog izgleda iako “mrcina” od čovjeka. ‘

-Dok momak ne uđe prvi ne idemo nigdje’ – Odmah je krenulo negodovanje, neki su se bunili šta sad tu “glumim”, drugi se pravili da nisu njihova posla, gledali u mobitel,… Onda sam rekao im dok on ne uđe prvi, ne idemo nigdje, ugasio autobus i izašao vani. Neki su odmah izašli, a drugi kad je počelo “kuhati” unutra, bez klime. Momka sam konačno ukrcao na kolicima, a tek onda sve ostale, na prednja vrata, jednog po jednog. I pola ih nije imalo kartu! Pa sam te poslao pješice, neka idu uzbrdo, onako malo rekreativno. Ništa drugo nisu ni zaslužili. A šta sam trebao, pustiti momka vani na žegi od 35 stepeni da čeka drugi autobus?! – čudi se Ante tim ljudima, kojima je održao svojevrsni tečaj iz psihologije i pristojnog ponašanja.

Istina, bilo je nekoliko ljudi koje je oduševio postupak vozača Prometa, starija žena mu je prišla i rekla kako bi mu dala 50 kuna da ih ima, toliko je sve to dirnulo. Iako vozi kamione, šlepere i autobuse od svoje punoljetnosti te voli voziti, biti na terenu, kaže da nije težak posao, nego – ljudi.

– Mi vozači javnog gradskog prijevoznika krivi smo im za sve! A moramo naplaćivati karte, vraćati ostatak, ljeti kad je gužva voziti cijelu smjenu bez pauze za otići na WC, izbjegavati parkirane aute na stanicama, a linije i smjene jedva znamo dva dana unaprijed… A kad bude neki incident, ne smijemo se niti braniti! Imao sam jednu sličnu situaciju prije godinu-dvije, od cijelog autobusa je na kraju samo jedna cura od 23 godina dala podatke i na kraju svjedočila na Prekršajnom sudu što se dogodilo. Da nije, ispao bi ja kriv. Ili kada mi jedan vozač u prolazu dobacio “zakačio si suzuki vitaru dole…” I sad ja odmah nazvao našu službu, prometnu policiju, rekao svima kakva je situacija, da nisam ništa vidio ni osjetio, nego mi je to vozač nekog auta rekao, i da provjere, da ne bi ispalo da sam bježao. Čak sam poslije zvao i servis suzukija, niko nije imao nikakve informacije. Da bi se dva dana poslije javio neki lik, kao njemu je nastala šteta, ali nikako nije htio doći u naše prostorije da se fotografiše njegovo oštećenje. Pokušao je “užicati” 500 kuna “na ruke, a kad mu to nije uspjelo, jednostavno je “nestao” – samo su neki primjeri problema s kojima se Ante susreće.

Zanimljivo, ni suprugu Marijanu, majku njihovih kćeri Lane (11) i Maje (6), nije iznenadio Antin postupak.

– Taj dan sam radila, pregledavala vijesti na pauzi i vidjela što je Prometov vozač napravio. Odmah mi je palo na pamet da bi to mogao biti Ante. Nazvala sam ga, pitala šta je ovo bilo, jesi ti napravio, samo je priznao, “a jesam”. Znam da je nama na ponos, pomaže oko curica, kad ima vremena i kuha… – smije se Marijana.

Da je više Anti, svima bi nam bolje bilo…….