Filmovi “Okupacija u 26 slika”, “Krv i pepeo Jasenovca”, “Pad Italije”, “Večernja zvona”, jugoslovenskog i hrvatskog reditelja Lordana Zafranovića i dalje izazivaju veliku pažnju publike, a njegovo ostvarenje “Testament” je i poslije 23 godine zabranjeno za prikazivanje na Hrvatskoj radio-televiziji, jer su se u njegovom filmu o Nezavisnoj državi Hrvatskoj prepoznali Tuđmanova vlast i njegovi naslednici, zbog čega se Zafranović našao na spisku za likvidaciju i godinama je imao obezbjeđenje…
Svoj nedavni boravak u Beogradu iskoristio je za pregovore o filmu “Djeca Kozare”, koji pokušava da snimi skoro tri decenije, od kada je prvi put pročitao scenario Arsena Diklića, a snimanje bi moglo da bude realizovano na jesen.
Decenijama pokušavate da realizujete film koji se bavi stradanjem srpske djece tokom Drugog svetskog rata?
– Ovdje sam počeo razgovore sa RTS-om prije par mjeseci o “Djeci Kozare”. Riječ je o čišćenju Kozare i izbjegličkim kolonama koje su završavale u Jasenovcu, u dječjim logorima. Poubijani su na razne načine, i cijankalijem i nožem, dok su druge prebacivali u Zagreb ili u ostale gradove gdje su ih pretvarali u janjičare i gdje su služili kao lična garda Ante Pavelića. Mala djeca. Tako da je to jedna tragična sudbina čitavog tog kozaračkog naroda, koji je, manje-više, kompletno ubijen. Za taj film se pripremam skoro 30 godina. Početak finansiranja i priprema za snimanje je trebalo da bude neposredno pred ovaj rat, poslednji, devedesetih godina prošlog vijeka, ali je to tada propalo. Onda sam prije godinu dana to ponovo otvorio i uvidio da tu ima materijala, da je u pitanju izuzetan film, dobro napisan scenario, dobri likovi, odlična dramaturgija… Ljudi s kojima sada pregovaram su pročitali scenario koji je napisao izuzetan pisac Aleksandar Diklić. Ja sam to ponudio televiziji RTS i njihovi urednici su se složili da to uđe u planirani budžet. Imam razgovor s jednim filmskim producentom koji bi mogao da pogura realizaciju tokom jeseni ove godine.
U međuvremenu ste završili svoj dokumentarni film “Zalazak stoljeća — testament”. Zbog tog filma ste početkom devedesetih godina morali da odete iz Hrvatske?
– Radio sam u to vrijeme taj film, snimao sam po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, čak sam bio snimio i Miloševića na Gazimestanu. Bio je jedan fenomenalan kadar, koji nije kasnije ušao u film, jer više nisam želio da se bavim djelom koji je bio vezan za ovaj novi rat, bili su mi dovoljni postojeći dokumentarni snimci jer sam želio da pokažem šta je to zapravo NDH radila preko suđenja Andriji Artukoviću, bivšem ministru u vladi Ante Pavelića, koje je bilo u Zagrebu u to vrijeme. Mislio sam da bi trebalo da neko iskoristi taj momenat da snimi film o tome šta je bila NDH.
Spasavali ste i svoj život i život filma?
– Pokupio sam te negative, jer je bilo vrlo opasno vrijeme. U to vreme je bila i prva skupština HDZ-a, i nju smo snimili, i tada su počeli napadi na mene. Ja sam već imao spor s Tuđmanom oko Jasenovca. Došao mi je bio jedan od tih šefova osiguranja u montaži HRT-a i rekao mi da moram da napustim televiziju, a da bi bilo dobro da napustim i zemlju. Bio mi je prijatelj i upozorio me je. I onda sam pokupio taj negativ i u zadnji čas otišao preko granice, u Sloveniju. Onda je neki prijatelj iz Austrije prebacio snimljeni materijal preko noći u Klagenfurt, iz Klagenfurta u Pariz, odatle u Češku, i tamo sam završio „Testament“. U Pragu smo imali premijeru, onda je film išao na Bijenale u Beč, pa u Berlin, u forum. Uglavnom su me pratili tjelohranitelji, jer je uvijek bilo nekih upozorenja da bi se mogao dogoditi atentat na mene, tako da za te prve dve-tri godine projekcije „Testamenta“ po Evropi je uvijek sa mnom bila neka vrsta obezbjeđenja…
Posljedice je osjetila i Vaša porodica…
– Da, došlo je jedno nesrećno vrijeme kad se taj film završavao. Moji najbliži su zbog toga stradali dok sam ja bio napolju, a nikad nisam mislio da zbog toga što radim neki fini posao u montaži, spajam dva kadra, može da strada neko od najbližih, koji su bili potpuno odbačeni. Sin, majka i otac bili su izolovani, tako da je bilo dosta teško saznanje da moje stvaralaštvo može uticati na sreću mojih najbližih. To sam u to vrijeme shvatio, ali malo prekasno.
U Srbiji je, nažalost, tek sada prikazan, prije par mjeseci, u Kinoteci, i istovremeno na RTS 2. Poslije ne znam koliko godina. A u Hrvatskoj nije ni do dan-danas davan na televiziji. Bila je svojevremeno neka moja retrospektiva, poslije smrti Tuđmana, i među ostalim filmovima je bio i taj film, ali za jedan vrlo mali broj ljudi. A Hrvatska radio-televizija, koja je bila koproducent i koja je imala sva prava da ga besplatno prikaže, do danas ga nije prikazala, mada sam ja, naravno, na tome insistirao poslije ovih ekscesa na stadionima gdje masovno dižu ruke u znak fašističkog pozdrava i viču: „Za dom spremni“. Bio sam i dva puta kod premijera Milanovića. On je bio kod predsjednika države Ive Josipovića da pokuša da utiče na politiku HRT-a da to prikaže. Međutim, ni jedan ni drugi nisu uspjeli da slome taj otpor zbog straha da ih neko ne proglasi izdajnicima, i tako je ostalo do danas.